Život Marka Marulića Splićanina

Page 1



ŽIVOT MARKA MARULIĆA SPLIĆANINA DUŠKO KEČKEMET

Naslovnica: Glasgowski kodeks Marka Marulića


Bibliotheca Spalatina Nakladnik Gradska knjižnica Marka Marulića Split Fotografije Ana Kečkemet Tomislav Staničić Arhiva GKMM Za nakladnika Elli Pecotić Glavni urednik Elli Pecotić Lektura Nada Draganja Oblikovanje i grafička priprema Tomislav Staničić Tisak Agencija za komercijalnu djelatnost d.o.o. Tiskanje dovršeno 2010.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.163.42.09 Marulić, M. 929 Marulić, M. KEČKEMET, Duško Život Marka Marulića Splićanina / Duško Kečkemet. - 2. dopunj. izd. - Split : Gradska knjižnica Marka Marulića, 2010. (Bibliotheca Spalatina) Bibliografija. ISBN 978-953-55655-5-0 I. Marulić, Marko -- Život i djelo 130625080

ISBN za elektroničko izdanje 978-953-55655-6-7


Duško Kečkemet

Život Marka Marulića Splićanina drugo dopunjeno izdanje

Split, 2010. Gradska knjižnica Marka Marulića


M


M

Predgovor O Marku Maruliću, njegovim djelima i njegovoj presudnoj ulozi u hrvatskoj književnosti pisalo se veoma mnogo. Pa ipak nam je on kao čovjek ostao udaljen i malo poznat, jer o njegovu životu znamo malo, a i neki od tih podataka su proturječni ili nesigurni. Znanstvenici koji su pisali o Maruliću, naročito posljednjih stotinu godina, od Kukuljevića nadalje, rasuli su svoje priloge po stručnim knjigama, zbornicima i časopisima, koji su prosječnome čitatelju teže pristupačni. Nastojao sam stoga sabrati dosadašnje objavljene podatke o životu Marka Marulića, splitskoga plemića, humanista, književnika, filozofa, arheologa, da ih međusobno usporedim, vrednujem, dopunim nekim novim iskustvima i zatim da pokušam što plastičnije prikazati lik i život Marka Marulića, njegov splitski ambijent, obitelj, krug njegovih prijatelja i znanaca, a u burnom povijesnom okviru kraja petnaestoga i početka šesnaestoga stoljeća, kad su Turci zaprijetili uništiti ne samo Split, već i zapadnu civilizaciju. Pratit ćemo tako, na temelju pristupačnih nam podataka, Marka Marulića u renesansnome Splitu od rođenja do smrti, ne obrađujući ovom prigodom njegova brojna hrvatska i latinska djela, što prepuštamo znanstvenim raspravama. Iz njegovih djela koristio sam se samo onim što bi moglo pridonijeti boljem prikazu njegova lika i života. Prikaz sam popratio svjedočanstvima i opisima o Marku Maruliću iz pera njegovih učenih suvremenika i kasnijih pisaca. Također ilustracijama Splita i splitskih ambijenata u kojima je pjesnik živio, njegovih prijatelja, njegovih djela i povijesnih zbivanja. Ovaj je rad objavljen, u povodu 450. obljetnice smrti Marulićeve, u splitskome tjedniku „Nedjeljna Dalmacija“ (1975.). Društvo prijatelja kulturne baštine objavilo ga je iste godine kao prvu svoju knjigu, ispunjajući zadatke populariziranja naše kulturne baštine, povezivanja naše istaknute prošlosti s onima današnjice. Potaknut od Gradske knjižnice Marka Marulića dopunio sam tekst novim objavljenim podacima o životu Marka Marulića. 5



E. Vidović: Marko Marulić (Muzej grada Splita)


M


M

Uvod Marko Marulić, kojega je još Ivan Kukuljević nazvao ocem umjetničkoga pjesništva u Hrvata i koji zauzima prvo mjesto u povijesti naše književnosti, bio je kao latinski pisac jedan od najistaknutijih i najpoznatijih europskih humanista svojega doba. Autor Judite odigrao je pak u hrvatskoj književnosti onu ulogu koju je u talijanskoj odigrao Dante Božanskom komedijom, a pisca Davidijade uspoređivali su suvremenici s klasičnim Vergilom. Rijetko o kojoj istaknutoj ličnosti su od života pa do danas izrečene tako jednoglasne hvale kao o Maruliću, kako o čovjeku, tako i o piscu, pa gotovo nema hrvatskog pjesnika, od Hektorovića do Ujevića i dalje, koji mu barem s nekoliko stihova nije, kao učenik učitelju, odao počast. Prvu pohvalu o Maruliću napisao je nakon njegove smrti splitski mu prijatelj pjesnik Franjo Božičević Natalis:

Od ranoga djetinjstva do duboke starosti ništa nije učinio što ne bi bilo vrijedno pohvale, ništa rekao što ne bi bilo vrijedno divljenja, ništa napisao što ne bi bilo vrijedno spomena.

Isti je Frane Božićević u epitafu Marku Maruliću zapisao:

Marulić, imenu svom osiguravši vječiti spomen, Sad kad je postao prah, evo sve više je živ.

Njegov mlađi suvremenik, drugi velikan stare naše književnosti, Hvaranin Petar Hektorović, podigao mu je u Ribanju vječni spomenik:

9


Li Marul nad svima, za reći rič pravu, najveću čast ima i diku i slavu. Zvizdami mev svimi kako sja Danica, tako t’ meu mudrimi ime mu protica.

Pridružuje mu se iz Zadra pisac Planina Petar Zoranić:

Njegova poja slas i složenja hitrost uzdržati će vlas, dokol sunčja svitlost bude obhodit svit vas, svim dileć svu kripost. Blažen i slovući biti će njega glas, dokole živući bude harvackih stas.

Literatura o Marku Maruliću i njegovim djelima obilna je: broji više stotina radova; od literarnih do strogo znanstvenih. Možda nema ličnosti iz naše prošlosti o kojoj je toliko napisano kao o Maruliću. Pa ipak su podaci o njegovu životu krajnje oskudni, a ponavljani hvalospjevi ujedno prijete opasnošću divinizacije lika koji je ipak bio čovjek, i to renesansni čovjek, ispunjen vrlinama, ali i manama. Glorificirajući stoljećima Marulića, gubimo dodir s Markom, njegovim životom, njegovim radom, njegovim krugom i njegovim razdobljem. Takva Marka Marulića, splitskog građanina i plemića, njegov ambijent, njegovo društvo i prilike njegova doba nastojat ćemo prikazati, da ga približimo ne povijestima književnosti i literarnim antologijama, već današnjem čovjeku, koji je, možda, tek u školskim klupama pročitao pokoji njegov stih i ubrzo ga zaboravio. Rekli smo da su povijesni podaci o životu i radu Marka Marulića vrlo oskudni. Osim škrtih podataka što ih možemo crpiti iz samih njegovih dje-

10


la, prisiljeni smo osloniti se na kratku biografiju - u stvari posmrtnu pohvalu - njegova prijatelja Franje Božićevića, koja, zbog samog svog značaja, nije potpuno objektivna. Nešto podataka o Marulićevim posjedima, njegovim predmetima, knjigama i prijateljima pruža sačuvana pjesnikova oporuka. I stari splitski arhiv nudi pokoji podatak o njemu, ali ti se odnose na njegove pravno-posjedovne djelatnosti, kojima se, kao filozof i pjesnik, preko volje bavio. Zapisana je, konačno, i jedna avanturistička zgoda iz njegova mladenačkog života, o vjerodostojnosti koje su mišljena stručnjaka podijeljena. Potrebno je stoga oprezno i kritički prići tim oskudnim i jednostranim podacima i pokušati što cjelovitije sagledati Marka Marulića kao čovjeka, pjesnika i filozofa-moralista. Ovdje, u njegovome gradu, u njegovj sredini, premda gotovo pola tisućljeća nakon smrti, možda je to ipak moguće.

11


P Split i okolica u XVI stoljeću (G. Camotio)

12


P

Političke prilike Marulićeva doba Split Marulićeva doba bio je državica u državi, autonomna komuna oblikovana još u trinaestom i četrnaestom stoljeću, a osigurana komunalnim statutom. U početku je grad imao svoje zakone i propise, svojega načelnika, Veliko vijeće i općinske funkcionare, svoju vojnu posadu; kovao je čak i vlastiti novac, sklapao samostalno trgovačke ugovore s ostalim komunama i državama; imao je svoju zastavu, grb, a samo je formalno priznavao vrhovnu vlast ugarskoga kralja. Čvrstim zidinama i vještom diplomacijom branio se ne samo od stranih neprijatelja, već i od istoga vladara i susjednih feudalnih plemića. Ali u vrijeme Marulićeva rođenja (1450), Split je već trideset godina priznavao vrhovnu mletačku vlast, koja je postupno okrnjivala njegove komunalne slobode. Pa ipak, mletačku vlast nad dalmatinskim gradovima ne smijemo shvatiti kao potpuni gubitak slobode, kao krajnje ekonomsko iskorištavanje, kao vojnu okupaciju u suvremenom političkom smislu. U tom slučaju ne bismo mogli protumačiti procvat kulture u vrijeme renesanse u tim gradovima, pa ni živu i široku djelatnost samoga Marka Marulića, koji se čak, vjerojatno, školovao u mletačkoj Padovi i tiskao svoje knjige - pa i one hrvatske - u Veneciji. Split se, dapače, sam podložio mletačkoj upravi, imajući i neke opravdane razloge za to, iako bi ga Mlečani i u protivnom slučaju zacijelo prije ili poslije vojnom silom zauzeli, kao što su učinili s Trogirom ili Šibenikom, svojatajući Dalmaciju na temelju kupovine 1409. godine, kojom su od ugarsko-hrvatskoga kralja Ladislava Napuljskoga kupili prava na Dalmaciju za 100.000 dukata. Dva su razloga tjerala Splićane pod zaštitu tada moćne i dobro organizirane Mletačke Republike. Prvi je bio u stalnoj opasnosti od susjednih hrvatskih i bosanskih, i od daljih ugarskih feudalaca, koji su na dalmatinske gradove gledali isključivo kao na privlačne posjede i nastojali su im se nametnuti milom ili silom. Uz to su ti feudalci, pristalice jedne ili 13


druge kraljevske stranke (a dinastijske su borbe bile stalno na dnevnom redu) ratovali međusobno, pa su tako stradali, ni krivi ni dužni, i gradovi koje su oni štitili ili kojima su se uspjeli nametnuti. Društveno uređenje dalmatinskih gradova bilo je - i organizacijski, i socijalno, i kulturno - mnogo razvijenije nego u feudalnom dijelu Hrvatske, Bosne ili Ugarske, osim na samim kraljevskim dvorovima. Ti knezovi, koji bi se, podržavani od profeudalne stranke u gradovima, nametnuli njima, ne bi ni boravili u tim gradovima, već bi u njima držali tek svojega blagajnika koji bi im utjerivao poreze. Stoga ne začuđuje odluka Splićana 1413. godine, nakon oslobađanja od zaštite vojvode Hrvoja:

ima se sagraditi crkva pod imenom Sv. Vida zbog oslobođenja od ropstva Faraonova.

Mletačka vlast im je, s druge strane, pružala sigurnost i zaštitu od samovoljnih susjednih plemića (od kojih je Ugarska bila predaleko, a usto sama u stalnim dinastijskim sukobima, da bi ih mogla obuzdati), a nikada nije namjeravala “nacionalizirati” Dalmaciju i ostale nemletačke posjede (poput kasnijih talijanskih iredentista npr.), smatrajući njihove stanovnike uvijek drugim narodima.

14

Političke prilike marulićeva doba


S

Socijalne prilike u Marulićevu Splitu i borbe pučana s plemićima Drugi razlog zbog kojega je dio splitskih pučana želio mletačku upravu bio je socijalne naravi. Mletačka je Republika imala demokratsko društveno uređenje (iako u isto vrijeme i oligarhijsko). U njoj nije uopće bilo moguće nijednom tiraninu nametnuti se za apsolutnog vladara, kao u ostalim talijanskim državama. Struktura države bila je tako organizirana da je onemogućavala svaku samovlast, pa čak i samu pomisao na nju, jednako kao u Dubrovačkoj Republici. Čitav državni administrativni aparat, s duždom na čelu, tako se često mijenjao, da nitko nije mogao ugrijati neku udobnu stolicu ili prijestolje. Takvo demokratsko uređenje bila je garancija pučanima-neplemićima da će im njihova građanska prava biti zajamčena, a nasuprot sve većim težnjama gradskih plemića da zgrnu više prava i vlasti u svoje ruke, tj. Velikoga vijeća. U dalmatinskim su srednjovjekovnim gradovima - kao i u talijanskim - uvijek postojale dvije stranke, često vrlo neprijateljski raspoložene jedna prema drugoj. Prvu je predstavljalo plemstvo, okupljeno u Velikom vijeću, a drugu puk. I pučani su Statutom imali zajamčena građanska

prava (za razliku od novih doseljenika, uglavnom prebjega pred Turcima, koji su naseljavali splitska predgrađa, varoši, i nisu se tada smatrali splitskim građanima). Ali dok su prije i pučani-neplemići sudjelovali u upravi gradom, čak i u Velikom vijeću, zatvoreno je ono poslije svim pučanima i postalo pristupačno samo onima koji su nekoliko generacija bili plemići. Samo je plemić otada mogao biti gradski vijećnik. Imajući tako svu vlast u rukama (iako ograničeni Statutom), plemići su nastojali isključiti pučane iz čitavoga javnog života u gradu, a opteretiti ih u isto vrijeme porezima i dužnostima, od kojih su sebe oslobađali. Pučani su se sada pozivali na mletačku vladu, tražeći zaštitu svojih pra-

Socijalne prilike u marulićevu Splitu i borbe pučana s plemićima

15


va pred težnjama gradskih plemića. Između Splita i Venecije stalno su kružili izaslanici pučana i plemića, žaleći se duždu, jedni na jedne, a drugi na druge. Plemićkih obitelji nije u Splitu tada, u Marulićevo doba, bilo mnogo: samo petnaestak. Mletački izvjestitelj G. B. Giustiniano nabraja ih nešto poslije, 1553. godine, poimence: Papalići, Marulići, Cipci, Hieremia, Petrachi, Alberti, Mainoševići, Grisogoni, Cindri, Gnidići, Tartaglie, Balci (Balčići), Canuli, Lucari (Lukarići), Gabanići i Natali (Božićevići). Među splitskim plemićima i pučanima, veli izvjestitelj, neugasiva je mržnja. Valja napomenuti da je bilo pučana bogatijih od samih plemića, pa i obrazovanijih i sposobnijih, ali oni ipak nisu mogli sudjelovati u upravi grada i koristiti se određenim plemićkim privilegijima. Osobito su se obogatile neke trgovačke obitelji, doseljene u petnaestom i šesnaestom stoljeću iz Italije, a koje su pružile vidljiv doprinos splitskom humanizmu i kulturi kasnijih stoljeća, poput Cambija, Benedetta, Daugubia, Capogrossa, Kavanjina, Milesija i dr. Te su obitelji najaktivnije sudjelovale u splitskoj trgovini, školovale su djecu na stranim sveučilištima, podizale su reprezentativne palače u gradu (Daugubio, Cambi, Milesi), ali ipak nisu tada sudjelovale u upravi gradom. Tek poslije, posebno nakon strašne kuge, koja je 1527. pomorila većinu splitskih stanovnika, pa se Veliko vijeće nije moglo popuniti, primljene su i te bogate obitelji u krug splitskih plemića. U obrani svojih prava okupljali su se splitski pučani u bratovštinama, tim religiozno-zanatlijskim društvima, koja su se brinula o njihovim općim interesima, uzajamnoj pomoći, pokopu bratima i sl. Iako je i za sastanke bratovština trebalo odobrenje gradskog kneza, na njima su splitski pučani ipak uspjeli postići mnoga svoja životna prava. Gradski knez pak, kao predstavnik mletačke vlasti, radije je pomagao pučane u njihovim zahtjevima, nego plemiće, da bi tako zadržao potrebnu društvenu ravnotežu i da bi spriječio pretjeranu moć plemstva, koje bi u ugarskoj feudalnoj državi dobilo mnogo veća prava, nego u mletačkoj demokratskoj.

16

Socijalne prilike u marulićevu Splitu i borbe pučana s plemićima


Ratna galija i trgovačke lađe (crtež G. Santinija)

Kada pučani dalmatinskih gradova ni nakon utjecanja mletačkoj vladi ne bi uspjeli postići svoja osnovna prava, pribjegavali su jedinom mogućem rješenju - pučkim bunama. Povod bunama bilo je najčešće oružanje ratnih galija. Plemići su izbjegavali davati vojnike, veslače i opskrbu galija, pozivajući se na svoja tradicionalna prava. Pučani su bili presiromašni, pa su ih te obveze često upropaštavale. Potrebno je napomenuti da organizatori pučkih buna nisu bili tek siromašniji pučani i da razlozi pobuna nisu uvijek bili u teškim životnim prilikama pučana. Obogaćeni građani, naročito doseljenici trgovci, poput Daugubia, Capogrossa, Cambija, Nigera, zahtijevali su za sebe jednaka prava koja su imali plemići, pa su poticali i organizirali pobune, okupljali oko sebe i siromašniji puk. U jednoj splitskoj buni sudjelovao je na strani pučana i Marulićev prijatelj, ugledni humanist i političar Toma Niger, pa je čak neko vrijeme bio zatočen u Mlecima. Marulićevo kršćansko moraliziranje u takvom Splitu, nabijenom društvenim suprotnostima, borbama i mržnjama, nije imalo samo dogmatsko, nego često i humano značenje.

Socijalne prilike u marulićevu Splitu i borbe pučana s plemićima

17


S

Stanovništvo Splita u Marulićevo doba Split je u Marulićevo doba, tj. u drugoj polovici petnaestoga i u prvoj četvrtini šesnaestoga stoljeća, dostigao vrhunac razvoja: i demografskog i kulturnog. Nemamo točnih podataka o broju splitskih građana u Marulićevo vrijeme, ali na temelju podataka da je Split 1525. godine imao 1200 ljudi sposobnih za oružje, može se zaključiti da je brojio oko 5.000-7.000 stanovnika. Uzmu li se u obzir stanovnici predgrađa, Lučca i Velog Varoša, koji se nisu smatrali građanima, bilo je ukupno oko 6.0008.000 stanovnika. Tome valja dodati stanovnike splitske općine koja se protezala na kopnu od međašnog kamena između Kaštel Lukšića i Kambelovca do rijeke Žrnovnice; na sjeveru je granica išla padinama Kozjaka i Mosora, a na moru su tada Splitu pripadali otok Šolta i istočna polovica otoka Čiova. Splitu su dakle pripadala i Kaštela Kambelovac, Gomilica i Sućurac, zatim Solin, Vranjic, Mravince, Žrnovnica, Stobreč i naselja na Šolti. Po narodnosti splitsko je stanovništvo već davno bilo pretežno slavenskog, hrvatskog porijekla. Od starog latinskog stanovništva živjeli su tek posljednji ostaci. Bilo je doseljenika iz talijanskih gradova, nešto mletačkih obitelji, a ostalo je bio redom naš živalj. Valja imati na umu da su se mnoga hrvatska prezimena baš tada, u Marulićevo doba, pomodno latinizirala, dok su se neka od njih u kasnijem razdoblju austrijske uprave talijanizirala. U Marulićevo doba Split je bio hrvatski grad, u kojemu je većina građana govorila samo hrvatskim jezikom, iako je talijanski jezik bio uobičajen u administraciji, a latinski u crkvi, znanosti i literaturi. Isti mletački sindik G. B. Giustinian, kojega smo već citirali, izvještavao je dužda 1553. godine:

Običaji su Splićana svi slavenski (hrvatski), kojih je materinski jezik tako sladak i lijep, pa kao što je u talijanskome jeziku toskanski cvijet, najplemenitiji i najbolji, tako u Dalmaciji prednjači splitski govor. Istina 18


je da svi građani govore talijanski, a neki se i odijevaju po talijanskoj modi, ali žene ne govore nego svojim materinskim jezikom, iako se neke plemkinje odijevaju na talijanski način.

I u zapisnicima splitskoga arhiva iz petnaestoga stoljeća nalazimo redom hrvatska ženska i muška imena i prezimena. Krsna su imena bila, dapače, mnogo više narodna, nego poslije, kada su počela prevladavati ona svetačka, a pogotovo više nego danas, kada prevladavaju strana imena. Nije potrebno ni napomenuti da su svi stanovnici splitskih predgrađa odreda bili doseljenici iz naših krajeva, kako iz Dalmatinske zagore, tako iz Bosne i Hercegovine. I sam Marko Marulić, nabrajajući redovnice u šaljivoj pjesmi Spovid koludric od sedam smrtnih grihov, navodi gotovo sve sama narodna imena:

Split i okolica u XVII stoljeću (V. Coronelli)

Stanovništvo Splita u Marulićevo doba

19


Gospa Goja, gospa Stanka, i s Jelenkom gospa Anka, Zana, Žuva, Mira, Mara,

Dobra, Draga, Vidra, Vara, Agnesina, Slada, Ljuba, Nikulina, Cvita, Gruba; paka Vlada, pak Dobrulja...

I baš zbog te hrvatske strukture splitskoga stanovništva, zbog onih ki nisu naučni knjige latinske aliti djačke, uloga Marulićeva spjeva Judite postaje od presudne važnosti. On je prvi dao Splićanima i ostalim Hrvatima zrelo književno djelo na njihovu materinskom i svima shvatljivom jeziku. Stoga je Judita i stekla tu popularnost i toliko izdanja u kratko vrijeme, nasuprot literarno možda još kvalitetnijoj Davidijadi, koja je spjevana latinskim jezikom.

20

Stanovništvo Splita u Marulićevo doba


E

Ekonomske prilike Splita Ekonomska moć Splita bila je u prvom redu u poljoprivredi i trgovini. Plodna splitska polja davala su vino, ulje i nešto žitarica, a uzgajala se i stoka i skupljala sol. To se izvozilo u krajeve preko Jadrana, a zatim sve više u Veneciju, a uvozila druga roba potrebna građanima. Nemajući dovoljno zemlje za obrađivanje, a smješteni na izuzetno povoljnom položaju na obali, Splićani su se odavno odali pomorstvu. Krivo je ukorijenjeno mišljenje da Split nije imao razvijeno pomorstvo kao neki drugi naši gradovi. Pomorstvo je u srednjovjekovnom Splitu igralo presudnu ekonomsku ulogu i tek je u kasnijim stoljećima umjetno sputavano monopolističkom politikom Mletačke Republike. Putovale su splitske lađe u sve mediteranske luke, prevozeći svoju i tuđu robu u oba smjera. Osobito je živa bila dalja trgovina s Bosnom i ostalim balkanskim zemljama. Roba je karavanama stizala u Split i splitski su je pomorci dalje prevozili u jadranske i druge mediteranske luke.

Obala pred lazaretom (Ch. L. Clerisseau - R. Adam)

Ekonomske prilike Splita

21


Nakon što su Turci zauzeli Levant, postala je naročito živa ta tranzitna karavanska i brodarska trgovina preko Splita. Roba je stizala čak i s Bliskog i Dalekog istoka i, preko Venecije, odlazila u sve europske gradove - i obratno. Ta se trgovina razvila osobito u šesnaestom stoljeću, a pravi je procvat doživjela tek izgradnjom velikog lazareta u Splitu krajem toga stoljeća - ali je Marko Marulić tada već davno bio mrtav. Autoritativna mletačka vlast nije se u dalmatinskim gradovima osjećala toliko na političkom polju, kako smo vidjeli, koliko na ekonomskom. Mletačka oligarhijska Republika nije težila za vlašću koliko za bogatstvom. Ona je stoga - osim kneza kojega je sama postavljala - ostavljala dalmatinskim gradovima gotovo sve statutarne slobode, ali im je sve više sputavala i monopolizirala trgovinu. Dugom i ustrajnom borbom protiv dalmatinskih komuna uspjela im je Republika nametnuti propis da ne smiju prevoziti robu nemletačkih zemalja (posebno ugarsko-hrvatsku) i - što je najteže pogodilo brodarstvo Splita i ostalih dalmatinskih gradova - da ne smiju izravno trgovati s gradovima izvan Mletačke Republike, nego svu robu moraju prevoziti u Veneciju i tu preuzimati drugu; ako ipak trguju s nekim drugim talijanskim gradom, moraju Veneciji platiti pristojbe kao da su pristali u njezinu luku. Čak je i trgovina među samim dalmatinskim gradovima bila nadzirana i time ograničena. Jednako je bilo s izgradnjom brodova, državnim monopolom soli i sl. Cijelo petnaesto i šesnaesto stoljeće trajala je ta diplomatska borba između Splićana i Mlečana, u kojoj su Splićani izvukli kraći kraj, pa je to bio uzrok sve većeg opadanja splitske pomorske trgovine i pomorske sile uopće. Split je u Marulićevo doba imao pedesetak jedrenjaka, a vlasnici su im bili isključivo pučani; također kapetani i mornari. Ukupni godišnji promet splitske luke iznosio je tada oko 200 lađa. Iz Splita, ili preko Splita, izvozila se lađama ova roba: žitarice, sir, drvo, raša, slana riba, smokve, med, smola, lan, konopi, suho grožđe, vosak, ocat, vino; zatim iz Bosne konji, svinje, goveda, kože, med i dr. 22

Ekonomske prilike Splita


Pojavom Turaka u pozadini Splita ugrožena je još više splitska trgovina, a time i splitsko brodarstvo. Poslije, kada će se u Splitu izgraditi golemi lazaret i u razdobljima mira doseći svjetske razmjere, uloga splitskih brodara svest će se na samu relaciju Split - Venecija, a trgovački kapital bit će u rukama mletačkih i bosanskih trgovaca, dok će Splićani skupljati tek mrvice od tog silnog prometa. Osim trgovačkih ograničenja i ekonomskih neprilika, Split je u više navrata bio pogođen i pošastima kuge, koja bi znala pomoriti i pola žiteljstva. Ako nam stoga Marulićev lik, na temelju brojnih imovinskih parnica i pedantno sastavljene oporuke, ostavlja dojam stanovite škrtosti ili barem zabrinutosti i za nevelika materijalna dobra ili sitne posjede - to možemo obrazložiti ekonomskim opadanjem Splita u njegovo doba, kada su čak i neke plemićke obitelji bile siromašnije od onih pučkih, kako veli suvremeni mletački izvjestitelj.

Ekonomske prilike Splita

23


i

Ime pjesnikovo O liku i životu Marka Marulića, tog najpoznatijeg i najhvaljenijeg Splićanina, malo se znade. Mnogo se veća pozornost posvećivala njegovim djelima, stalno novim otkrivanima. Kako su suvremenici i prijatelji zvali Marka Marulića ne znamo s pouzdanjem. Sačuvano je tek njegovo ime u književnim sastavima, na latinskome i hrvatskome jeziku, i u službenim arhivskim spisima, a zatim u njegovih nasljednika. Neki smatraju da se u svakodnevnome životu nazivao Marko Pečenić, neki Marko Marul, a neki Marko Marulić. Ime, međutim, u doba renesanse, kao ni u srednjem vijeku, a pogotovo prezime, nije imalo onaj stalni administrativno fiksirani oblik kao danas. Prezimena su se tada još oblikovala i često su se tvorila od očeva imena, kao i ranijih stoljeća. Matične knjige, službeni dokumenti, pa i literarna i znanstvena djela, pisana su uglavnom latinskim ili talijanskim jezikom, pa se narodno ime prilagođavalo tim jezicima. Usto je u vrijeme humanizma nastala moda preoblikovanja prezimena na antički način, tražeći često porijeklo obitelji od starih rimskih - u nas salonitanskih - obitelji. Stoga se najčešće iza zvučnih latinskih prezimena skrivaju obična poznata narodna imena. Marulići su staro splitsko plemstvo, ali se isključivo kao Marul i Marulić javljaju tek u humanističkom petnaestom stoljeću. U ispravama prethodnoga stoljeća nazivaju se Pecinići, Picinići, Picenići ili Pečenići. Kako su te isprave pisane na latinskome ili talijanskome, to nije pouzdano slovo c ili ć, e ili i. Mišljenje je P. Skoka da su imena Marul i Pecinić starog romanskog porijekla. Uz pjesnikovo ime Marul sreću se i oblici Marulus, de Marulis, a njihovi nasljednici su se u kasnije doba mletačke uprave nazivali talijaniziranim oblikom de Maroli. Navode se podaci da su se Pecinići zvali i Gavosulići. U novije se vrijeme tvrdi da je njihovo staro prezime bilo Pečenić, a da je Marul ili Marulić tek njihovo humanizirano ime. Istina je da su mnoge obitelji tada humanizirale svoja starija hrvatska prezimena, ali obično bi to bili latinski oblici ili prijevodi tih imena.

24

Ime pjesnikovo


Osim toga nalazimo Marule u Tominoj Kronici u XII. stoljeću u Splitu, a da se uz njih ne spominje drugi oblik imena (iako tada o prezimenima u kasnijem smislu ne možemo još ni govoriti). Značajno je da pjesnikov djed Marko u kodicilu svoje oporuke 1456. godine izričito veli da potječe od Marulićeve kuće, nazvane Pecenić. Uzmemo li u obzir i obiteljsku tradiciju, zabilježenu u jednom genealoškom stablu iz 1633. godine, da obitelj Marulovih (Marulorum prosapia) potječe iz Istoka, kao i završetak imena Marul, koje može ukazivati na latinsko-rumunjsko porijeklo, možemo pretpostaviti i drugo rješenje (bez obzira na to koje bi nama bilo draže), koja se već u dvanaestome stoljeću (ako ne i prije) doselila u Split. Da bi se međusobno razlikovali (kao i u ostalih obitelji), dijelili su se drugim obiteljskim imenom: Glavosulić, Pecinić. Ta su imena hrvatska, jer je stoljećima (vjerojatno ženskim lozama) hrvatski etnički i osjećajni doprinos prevagnuo. Sam se pjesnik u svojim latinskim djelima potpisuje humanističkim imenom Marcus Marulus, Marcus Marulus Spalatensis. Tako i u zvonkome distihu hvarske pjesmarice:

Marchus ego sum Marullus, quo peccator major nullus.

Jednako u jednom kasnijem zborniku hrvatskih pjesama:

Ovoije sloxenye Marcha Marulla Splichianina

Ali jednako nalazimo i drugo njegovo prezime u hrvatskim sastavima, tako u jednoj poslanici:

Ime pjesnikovo

25


Počtovanoj gospoji Katarini Obirtića, kaluerici reda svetoga Benedata, Marko Pecinić s umiljenim poklonom i dvornim pozdravljem piše.

U talijanski pisanoj oporuci njegova ujaka Ivana ili Janka de Albertisa navodi se pjesnik kao Marcho Picenich, dakle Marko Picenić. Zamjenjivanjem i sa e, moglo je to biti i Pecinić, vjerojatnije nego danas usvojeno Pečenić. Najpoznatiji oblik pjesnikova imena, tj. Marko Marulić, nije tek proizvoljno danas hrvatizirano ime Marul, jer ga sam pjesnik tako piše u najistaknutijem svom hrvatskom djelu Juditi, i to u posveti spjeva kumu Dujmu Balistriliću, doslovno: Marco Marulich. I njegov otac Nikola spominje se prezimenom Marulić u jednoj ispravi 1476. godine. Tim imenom naziva ga kasnije i drugi veliki splitski pjesnik Jerolim Kavanjin. Stoga ga i mi smijemo tim, u novije vrijeme već uvriježenim, imenom nazivati.

26

Ime pjesnikovo


D

Dom, obiteljski grb i posjedi Marulićevih u Splitu i okolici Dok nam je poznat i sačuvan grob Marka Marulića u franjevačkoj crkvi na obali, njegovu rodnu kuću i njegovo boravište u Splitu nije moguće pouzdano utvrditi. Dugo se smatralo da je očinska kuća Marulićeva, i kuća njegova rođenja i smrti, bila ona gotička zgrada u Papalićevoj ulici, nasuprot Muzeju grada Splita, koja nad portalom ima grb obitelji Marulića. Na tu se zgradu 1901. i postavio vijenac kada se slavila četiristogodišnjica Marulićeve

Judite.

Ali

tu

tvrd-

nju opovrgava činjenica da su na spomenutome grbu uklesani inicijali ZM, tj. Juraj (Zorzi) ili Ivan (Zuane) Marul. To nisu, dakle, inicijali ni pjesnika Marka, ni njegova oca Nikole, već jednog drugog člana obitelji Marulićevih. Možda se oni odnose na onog Jurja Marulića, koji se 1497. spominje u jednoj ispravi, ili jednog drugog Jurja, kanonika iz 1470. godine. Možda su to inicijali jednoga od dva Ivana (Zuana) Marulića: prvoga, slaboumnoga, kojemu je kanonik Juraj Marulić bio skrbnikom, ili drugoga, Ivana, mlađega brata Marka Marulića. Najpouzdanije, iako vrlo oskudne i neodređene podatke o kući pjesniDom, obiteljski grb i posjedi Marulićevih u Splitu i okolici

Portal s grbom obitelji Marulić na kući Z. Marulića (Papalićeva ul.)

27


Peristil - Katedralni trg - u XVIII stoljeću (L. F. Clérisseau - R- Adam) ka Marulića možemo crpsti iz njegove sačuvane oporuke, napisane 1521. godine, dakle tri godine prije smrti. Oporuka je sastavljena u njegovome domu u novom dijelu Splita. Dok se starim dijelom grada smatrao onaj unutar zidina Dioklecijanove palače, novim (ciutias noua) je nazivan dio Splita što se proširio zapadno od Dioklecijanove palače, sve do crkve Sv. Duha na sjeveru i mletačkoga kaštela na jugu, spojenih sa zidinama Obrova. U istoj oporuci ostavlja pjesnik bratu Aleksandru moju zidinu kod sv. Ivana i veli da u toj kući živi s njime njegova nevjesta, udovica brata Valerija, Jelena. I u kodicilu oporuke spominje opet pjesnik tu kuću namijenjenu bratu Aleksandru (položaj sa zidinama kod sv. Ivana), da to bude na doživotno uživanje nevjesti Jeleni. Jedini pjesnikov biograf Frano Božićević Natalis veli, opisujući povučen i pobožan Marulićev život u kasnijim godinama:

28

Dom, obiteljski grb i posjedi Marulićevih u Splitu i okolici


Kroz stražnja vrata sobice odlazio je u crkvu koja je bila posvećena imenima Slavne Djevice i Sv. Duje, učenika Sv. Petra prvaka apostolskog, a iz crkve se vraćao u sobicu.

Prema

tome,

može

se

zaključiti da je Marulićeva kuća bila nedaleko od katedrale, što bi položaju kod krstionice Sv. Ivana odgovaralo. Zidina i zidine što ih spominje, najvjerojatnije

se

odnose

na dio zapadnih zidina Dioklecijanove palače, iza krstionice Sv. Ivana . Ako se ta Marulićeva kuća s vanjske, zapadne, strane oslanjala na zidine Palače, onda se na nju mogao odnositi položaj u novome dijelu grada. Međutim, vjerojatnije je da je pjesnikova kuća, majčino nasljed-

Krstionica Sv Ivana u XVIII st. (L. F. Cassas)

stvo, bila bliže krstionici, možda na malenoj širini iza nje, pa su je samo uličica Sv. Ivana i širina Peristila dijelili od katedrale. Tu se, na pregrađenoj zgradi, nalazi i jedan od sačuvanih grbova obitelji Marulić. Vjerojatno je pjesnik umro u drugoj zgradi, u novom dijelu grada, očevoj ostavštini, koja se nalazila u blizini crkve Sv. Duha. U jednoj ispravi u vezi s nasljedstvom Tomice Karepića iz 1462. godine, navodi se kuća pjesnikova oca Nikole Pecenića kraj crkve Sv. Duha (posita ad Sanctum Spiritum). Danas nije moguće utvrditi koja je to zgrada. Možemo, dakle, zaključiti da je Marko Marulić proveo veći dio života u Dom, obiteljski grb i posjedi Marulićevih u Splitu i okolici

29


kući koja se nalazila kraj krstionice Sv. Ivana, a da je umro u očevoj kući kraj crkve Sv. Duha. Postoji još jedna vjerojatnost da se Marulićeva očinska kuća u kojoj je umro, nalazila na uglu Šubićeve i Zadarske ulice, s uglom koji gleda na Narodni trg, nekadašnji Trg sv. Lovre. Kada je, naime, Marko Marulić dijelio s braćom 1516. godine očevu imovinu, navodila se i neka peć. Jednu kasniju oporuku Nikole Rotonda sastavio je splitski bilježnik Alberti 1626. godine u njegovoj kući u Splitu, koja se nalazila kod peći gospode Marulija (appresso il Forno delli Sgri Maruli). Ta se Rotondova kuća po tradiciji nalazila na gore navedenome položaju. Možda se ono ad Sanctum Spitirum odnosilo na gradsku četvrt Sv. Duha, iako je to manje uvjerljivo. Dom se Marulićevih spominje

1491.

go-

dine uz kuću zlatara Petra Zakočevića, kraj dućana zlatara Miha Unkovića

i

sabljara

Marina u novome dijelu grada, a zna se da je Zakočevićeva kuća bila u Zlatarskoj ulici, pa je i Marulićeva mogla biti u Zlatarskoj ulici, ali to mnogo ne pomaže utvrđivanju

njezina

položaja, jer nam još nije poznato u kojoj su Južni dio Katedralnog trga (danas Peristil), pozornica djetinjstva Marka Marulića

30

splitskoj uličici bili okupljeni splitski zlatari: da li je to bila današnja Bosanska ulica, možda Šubićeva ili Zadarska, Dom, obiteljski grb i posjedi Marulićevih u Splitu i okolici


Križanje Šubićeve i Zadarske ulice kod Narodnog trga ili pak Trogirska ili u Domaldovoj ulici, u blizini crkve Sv. Duha? Možda će ipak neki novi arhivski ili građevni nalaz otkriti Marulićev dom, Domus Marulorum. Najuobičajeniji je putokaz za utvrđivanje doma neke plemićke obitelji porodični grb na zgradi. Ali iako je sačuvano nekoliko grbova obitelji Marulića ili Pecenića, oni nisu više na izvornom položaju, pa nam ne govore ništa određeno. Grb obitelji Marulića sastoji se od simetrično spojena dva krila i lava nad njima. Za onoga što se i danas nalazi na portalu gotičke zgrade u Papalićevoj ulici, rekli smo da nije pripadao Marku Maruliću ni njegovom ocu, već nekom drugom članu obitelji. Jedan rani grb obitelji Pecenića, iz XIV. stoljeća, čuva se danas u Muzeju grada Splita. Nalazio se izvorno nad ranogotičkom biforom nepoznate zgrade, zacijelo već srušene. Drugi lijepo klesani grb obitelji Marulića nalazi se danas uzidan u jednu kućicu u Smiljanićevoj ulici na Dobrome. Stil izrade toga grba upućuje na splitsku radionicu majstora Jurja Dalmatinca. Dom, obiteljski grb i posjedi Marulićevih u Splitu i okolici

31


U Muzej grada Splita prenesen je i kameni stup s grbom Marulićevih što se nalazio među ukrasnim ulomcima, stupovima, kapitelima i vijencima srednjovjekovnog splitskog zvonika katedrale, koje je don Frane Bulić prigodom restauriranja zvonika prenio u svoj solinski Tusculum. Bulićev suvremenik Dujam Srećko Karaman, koji je pratio radove na obnovi zvonika, izričito tvrdi da je stup s Marulićevim grbom skinut sa četvrtoga kata zvonika splitske katedrale prilikom obnove i da ga je don Frane Bulić prenio s ostalim ulomcima u Tusculum. Opravdanje postavljanja Marulićeva grba na zvonik katedrale, koji se upravo tada dovršavao, ali se ujedno i stalno popravljao, nalazimo najizravnije u oporuci samoga pjesnika, kojom nalaže da se njegov vrt kod Sv. Andrije, od sedam vriti, proda i novac priloži gradnji zvonika Sv. Duje (expendatur in fabricam Campanilis s. Domnij). I samim stilom gotike koja ustupa mjesto renesansi (uzevši u obzir i uobičajenu stilsku retardaciju u nas) taj se Marulićev grb može povezati s pjesnikovim doprinosom gradnji ili popravku zvonika. Marulićevi su bili dobro stojeći splitski plemići, ali ni bogataši, ni veleposjednici. Običavali su, dapače, voditi brigu o svakome novčiću, o svakoj livadi, pa su često ostavljali dojam škrtosti. Možda im je to ostalo u nasljedstvu od djeda Marka, koji se bavio posuđivanjem novca uz kamate, u kojem lihvarenju zacijelo nije imao mnogo obzira. Možda je stanovita sitničavost u opisivanju posjeda odraz pjesnikova pravničkoga duha. Činjenica je, kako sam veli, da ga vođenje obiteljskih imanja nakon smrti brata Valerija nije radovalo, jer mu je oduzimalo mnogo vremena, što ga je mogao bolje iskoristiti. Sam Marko Marulić naslijedio je, ili za života stekao, kuću kod krstionice Sv. Ivana, uza stare zidine Palače, s kolonama pod kućom i spremištem i oko 150 vriti obradive zemlje u raznim područjima okolice grada. Posjedovao je i jedan podrum za pravljenje vina u temeljima kuće Jurja Suića kod kuće Margarite Konjević. Nabrajanje pjesnikovih polja u njegovoj oporuci, kao i onih pokojnoga brata Valerija, što su zapremala oko 250 vriti zemlje, dragocjeni su nam

32

Dom, obiteljski grb i posjedi Marulićevih u Splitu i okolici


Grb Marulića sa zvonika katedrale (Muzej grada Splita)

izvor za topografiju okolice Splita na prijelazu XV. u XVI. stoljeće, kada ti tereni još nisu bili ucrtani ni zapisani ni u kakvim katastrima. Zanimljiva je činjenica da su se gotovo svi tadašnji nazivi splitskih predjela i danas, petsto godina nakon toga, sačuvali u istom ili vrlo sličnom obliku. Marko, kao najstariji sin nasljednik, posjedovao je oko 150 vriti zemlje, a cijela obitelj oko 600 vriti (50 ha). Tako je Marko imao polje u području Jama, u Dražancu, u Kilama, u Brusu, na Visokoj, u Špinutu, u Smrdečcu, u Mrtuljku, u Bolu, u Žnjanu. Jedno je polje bilo kod Sv. Andrije, a jedno kod Kaštilca (što se odnosi na neki drugi Kaštilac, a ne onaj tek tada

Dom, obiteljski grb i posjedi Marulićevih u Splitu i okolici

33


podignut Capogrossov u Mejama). Polja pokojnoga brata Valerija, koja doživotno treba uživati njegova udovica Jelena, nalaze se u Jamama, na Bačvicama, u Pojišanu, u Žnjanu, u Žrnovnici, u Brusu, na Visokoj, u Dujama, na Marjanu, u Sućidru, u Špinutu, u Trsteniku i četiri terena u Brodarici (Barcagno), od kojih jedan sa solanama. Oko 100

Zgrada iza Krstionice, predio Marulićeva doma

vriti iznosile su zemlje što ih je udovica Jelena bila donijela u miraz i to u Poljudu, u Logorumu,

na

Ravnicama,

u Stobreču, u Rogaču i u Sirobuji. Većinu navedenih zemalja obrađivali su koloni, a neke su bile slobodne. Težaci koji u kolonskome odnosu, prema sklopljenom ugovoru (dakle mnogo povoljnije i socijalnije od kmetsko-feudalnog radnog odnosa u sjevernim našim krajevima) obrađuju ta polja, uglavnom su stanovnici splitskih predgrađa Veloga Varoša i Lučca (Dobri i Manuš su nešto kasnije naseljeni). Bili su zagorski, bosanski i hercegovački prebjezi pred Turcima, koji su već zauzeli susjedne krajeve. Bili su to težaci Marko Obradović, Grgo Tecilaza, Maroje Cvitić, Petar Lipota, Petar Goljić i drugi.

34

Dom, obiteljski grb i posjedi Marulićevih u Splitu i okolici


P

Preci i roditelji Marka Marulića Iz 1633. godine potječe jedno rodoslovno stablo muških članova obitelji Marulića, od 1240. nadalje, s naslovom na latinskome:

Rod Marulića polazi s istoka i grane svoje širi svijetom i na granama svojim plodove časti i poštenja; godine Gospodnje 1240.

Praotac je bio neki Stjepan o kojemu se ništa ne zna. Međutim, začetke prezimena Marul, koje je nastalo od imena kao i većina prezimena, nalazimo u Splitu još u dvanaestome stoljeću i to u 22. i 23. glavi Kronike Tome Arhiđakona. Tu se 1180. godine spominje neki klerik Ruda Marulov (Ruda di Marulo), a 1185. kanonik Stolne crkve Matija Marulo (Matteo Marrulo). I u sljedećemu stoljeću spominju se kao gradski suci Nikola Marulov godine 1280. i Damjan Marulov 1295. i 1303. godine, a 1315. Petar Nikole Marulova. Već su tada oni zauzimali ugledne i važne položaje u Splitu. Pjesnikov pradjed Petar imao je tri sina i kćer koja se zaredila. Marko Pecenić bio je djed pjesnikov, po njemu je on i dobio ime na krštenju. Bavio se, kako smo spomenuli, i posuđivanjem novca uz zalog i kamate. Tako znademo da je majka žene Ivana Nelipića, bana Hrvatske i Dalmacije, bila založila u njega srebrnoga posuđa za posuđenu svotu od 371 lire i 10 novčića. Pjesnikov otac Nikola bio je ugledni i poštovani pravnik. Sredinom je petnaestoga stoljeća vršio i časnu službu gradskoga suca, a obavljao je, kao i ostali članovi obitelji Marulić, i druge istaknute komunalne dužnosti: prokuratora, advokata, egzaminatora, člana Maloga vijeća i sl. U splitskim općinskim spisima spominje se kao plemeniti čovjek gospodin Nikola Pecenić de Marulis, splitski odvjetnik, a pjesnikov biograf Frane Božićević Natalis piše pohvalno o njemu kao o čovjeku koji se isticao ne samo svojim političkim vladanjem i zanimanjem za znanost i umjetnost, Preci i roditelji Marka Marulića

35


Desno: Rodoslovno stablo obitelji Marulić

nego je bio i osobiti štovatelj svih učenih ljudi, a isto tako i gorljivi branitelj svojega grada. Uzevši u obzir i mogućnost stanovitog uobičajenog pohvalnog pretjerivanja, može se pretpostaviti da je sklonost znanosti i umjetnosti, kao i domoljubni osjećaj, ulio u pjesnika već u mladosti njegov otac. U domu se njegova oca zacijelo sakupljalo društvo umjetnika i učenih ljudi, pa je sve to moglo djelovati na duševnu izgradnju mladoga Marka Marulića. Pjesnikova majka bila je Dobrica, kći Nikole Albertija, člana ugledne splitske plemićke obitelji. (Zanimljivo je da su se dva njezina sina, Aleksandar i Petar, opet oženili djevojkama iz Albertijeve obitelji, možda radi očuvanja porodičnih imanja). Pjesnikov otac i mati vjenčali su se u domu Albertijevih pred gradskim knezom Aleksandrom 1449. godine, kada je njoj bilo sedamnaest godina. Godine 1501. naziva se u jednoj ispravi pjesnikova majka Dobrica udova pokojnog poštovanog gospodina Nikole Pecinića, splitskog plemića. O njoj piše Frane Božićević u pjesnikovoj biografiji da je bila prožeta velikom pobožnošću, što se sasvim dobro slagalo s njenim plemenitim imenom (tj. Dobra). Ako je Marko od oca naslijedio sklonost znanosti i umjetnosti, od majke (la madre nostra madona Dobriza, kako je naziva u oporuci) dobio je ljubav, plemenitost i religiozni odgoj, koji je poslije tako utjecao na dalje njegove sklonosti. Nakon muževe smrti upravljala je Dobrica, matrona gravissima sanctimoniae plena obiteljskim posjedima, čak se zbog njih i parničila s bratom. Marko je, kao odvjetnik, nju i braću u više navrata zastupao pred vlastima.

36

Preci i roditelji Marka Marulića


Preci i roditelji Marka Marulića

37


D

Djetinjstvo u Splitu Marko je bio najstarije dijete u brojnoj obitelji. Rodio se, kako veli Božićević, 18. kolovoza 1450. godine. Djetinjstvo je proveo u krugu braće Aleksandra, Ivana, Petra i Valerija i sestara Andrijane i Bire u jednoj od onih polumračnih kuća u starome Splitu. Iz oporuka i bračnih ugovora vidimo da u Marulićevih nije bilo raskoši, ali je bilo dovoljno namještaja, posuđa, odjeće, nakita, knjiga i svega što je pridonosilo sigurnosti i dostojanstvu jedne ugledne plemićke obitelji. Kada je imao dvanaest godina popravljao je i dotjerivao splitski drvodjelac Grgur Pavlov kuću njegova oca. Neki vrlo zorni opisi namještaja, ruha i nakita u Marulićevim pjesmama zacijelo imaju podlogu u sjećanjima iz očinske kuće.

Postilja je bila na sridu komori, mehka, čista, bila s pisani zastori

nalazimo u Juditi, a u Spovidu koludrica opisuje postelju s jastukom i flandrijskim pokrivačem.

Lino mi se bi ustati jer mi slatko biše spati; meka biše posteljica; a od maha blazinica; pod gubicom flandriotom vrat mi mokar biše potom.

Čitav inventar tadašnje kuhinje pruža nam Marulić u šaljivoj pjesmi 38

Djetinjstvo u Splitu


Poklad i korizma, opisujući posljedicu jedne opće tučnjave:

ležahu masuri rastrkom i sture, kopanje, taljuri, kotli ter parsure, ražnji ter varjače, komostre, gradele, popečci, strgače i glavnje debele; ješće i gostare, kimi napijahu, i one bokare u kih no trubljahu. Barili rasuti ki bihu, nakare ležahu po puti, na valjajuć ništare; horuge s ubrusi, razdrte na poli, sir, meso i krusi, trispide i stoli; sve se smisilo s prahom, zemljom biše, jer zemaljsko dilo svaki njih hlepiše.

Marulićeva oporuka pruža nam uvid u miraz njegove nevjeste Jelene Cindro, a takav je sličan miraz zacijelo bio i njegove majke Dobrice iz odlične obitelji Alberti. Ti predmeti, odjeća i nakit obogaćivali su kućni ambijent pjesnikova djetinjstva. Navodi se tu: 10 ženskih košulja; jedna suknja od bijeljene raše, a druga od ružičaste raše; jedna ženska sašivena pignola i jedna nesašivena; četiri stolna prekrivača; dvije marame ili ogrtača izvezeni zlatom; dvije svilene marame za češljanje (?) izvezene zlatom; dvije marame za glavu; četiri jastučnice; četiri para rukava od crnoga baršuna; još dva para rukava, od kojih jedan od svijetlo zelenoga satena, a drugi od grimiznoga baršuna; također komad sivoga neskrojenoga satena za rukave; jedna suknja od crvene tkanine (de fioretto rosso); također jedna suknja od ljubičastoga sukna (de pano pauonazo); također jedna suknja od grimiznoga baršuna; par rukava (de restagno); jedan

Djetinjstvo u Splitu

39


prsluk s dva rukavića ukrašen biserima (vrijedan 40 dukata); jedan prsluk od čipke s biserima (vrijedan 20 dukata); četrdeset bisernih dugmeta; jedan biserni nakit (od tri unce težine); niska od sto i šesnaest velikih bisera; jedan niz manjih bisera; dva niza bisera za rukave; niz bisera na rukavima od grimiznog baršuna; šesnaest pari kopča od pozlaćenoga srebra; jedna ogrlica od pozlaćenog srebra; dva srebrna tanjura; jedna kutija s draguljima i biserima; stotinu tirkiza vezanih srebrom; jedan srebrni Agnus dei; srebrna dugmad u filigranu; par molitvenika (paternostri) ukoričenih u dijaspru; zlatni križić; dva srebrna lančića, od kojih jedan pozlaćen, s kopčama; srebrne kopče za pet odijela; osam zlatnih prstena. Nemamo, nažalost, tako obilne podatke o muškoj renesansnoj odjeći u Splitu, ali ta je, u gradskome, a pogotovo u plemićkom staležu, uglavnom odgovarala suvremenoj europskoj, posebno mletačkoj odjeći, s tek po kojom lokalnom osobitošću. Pučane pak donekle, a varošane

Pogled s mora na Gradski kaštel, Dioklecijanovu palaču i zvonik katedrale u XVI stoljeću (dio slike G. Santacrocea)

40

Djetinjstvo u Splitu


Renesansne gradske zidine na Pisturi, podignute u doba turskih provala u XVI st.

u cijelosti, karakterizirala je dalmatinska odjeća sa seoskim zagorskim značajkama. Područje igara tadašnje splitske mladeži bilo je veoma široko i privlačno. Odmah iza srednjovjekovnih gradskih zidina prostirala su se polja, voćnjaci i vinogradi, a i sam prostrani splitski zaljev, današnja luka, bio je izgrađen i ograđen samo u malenom dijelu, u dužini polovine današnje rive, dok su se desno i lijevo spuštale težačke i ribarske kućice Varoša i Lučca, a dalje su se do rta Sustipana i do rta Bačvica (Katalinića brijeg) redale slobodne uvalice, privlačne za kupanje i igru. Ali bezbrižnost tog djetinjstva narušavali su prijeteći oblaci s istoka i sa sjevera, koji su navještavali skoru oluju. Godine 1463., kada je Marku Maruliću bilo 13 godina, pala je Bosna pred najezdom Turaka i otada oni postaju stalna i neposredna prijetnja susjednoj Dalmaciji. Malo zatim, već 1464. ili 1465. godine, sudjeluje splitska galija u borbi protiv Turaka. Tako počinje trostoljetno ratovanje koje je sudbonosno usmjerilo daljnji razvoj Splita i ostalih dalmatinskih gradova. Na toj galiji čini se da je poginuo u borbi Juraj Papalić, muž Perine, Djetinjstvo u Splitu

41


rođakinje pjesnikova najboljega prijatelja Dinka (Dmine, Dominika) Papalića. U svojemu djelu o antičkim kamenim natpisima, posvećenom Dmini Papaliću, sjeća se Marulić poslije te tragične zgode iz njihova djetinjstva, a u vezi s antičkim natpisom nekog Lucija Liburnija Feliksa, koji je poginuo u 24. godini braneći domovinu, a žena mu je umrla od tuge za njim tri dana zatim. Za mladosti naše, Dinko piše Marulić u tome djelu vidjeli smo ovakav isti primjer Perine, rođakinje tvoje, koja od žalosti, što joj Turci ubiše muža Jurja, ispusti dušu. Onda, žaleći sudbinu njih dvoje, kako se možeš sjetiti, sastavio sam epitaf (nadgrobni natpis), dok sam još pohađao školu Tideja, svoga učitelja. Marko Marulić, kako vidimo, potaknut tragičnim zbivanjima oko sebe, već u četrnaestoj ili petnaestoj godini sastavlja stihove - kao preludij Judite, koja će, potaknuta istim motivom, nastati tri i pol desetljeća poslije. Pobožni pjesnik, obuzet u zrelim godinama teološkim problemima, nije pisao o razdraganoj mladosti, dapače je izbjegavao i spomenuti ono o čemu se inače pričalo. Pa ipak se ponegdje potkradu vedra sjećanja, npr. u poslanici redovnici Katarini Obirtića, kada se među brojnim moralnim poukama i usporedbama, sjeća noćnih ribolova pod svijećom u svome djetinjstvu.

42

Djetinjstvo u Splitu


N

Nauci u Splitu i Padovi Osnovnu školu i daljnju privatnu izobrazbu dobio je mladi Marulić u Splitu. Svoju mladost veli Nikola Božićević u spomenutoj pohvalnoj biografiji nije provodio, kako je to običaj u drugih, u raspuštenosti, nego je čitav svoj vijek proživio u učenju i noćnom radu uz svijeću. Čitajući Božićevićev elogij, moramo sa stanovitom rezervom prihvatiti o stalnom učenju i noćnome radu, o čednoj mladosti i izbjegavanju častoljublja svojih prijatelja, jer je Božićević to pisao o već pokojnome učenome i pobožnome, u svijetu poznatom, piscu moralnih i crkvenih djela, kojemu bi svaka i najmanja mrlja u mladosti mogla zasjeniti veličanstveni, sjajni lik. Važnije nam je navođenje Marulićevih učitelja, koji su ga uputili ne samo u grčki, latinski i talijanski jezik, već i u blago književnosti tih naroda. Split je kao organizirana komuna već davno imao općinsku osnovnu školu, njezina upravitelja i nastavnike sa stalnom plaćom. Podučavala se uglavnom gramatika i aritmetika. Sjemenište za odgoj klerika osnovano je tek nakon Marulićeve smrti, ali za kratko vrijeme, a za stalno tek 1700. godine. Gimnazije, dakle, u Marulićevo doba - ni svjetovne ni crkvene nije bilo. Nakon osnovne poduke u javnoj školi, a zacijelo i privatne, što mu je kao sinu imućnijega plemića bilo omogućeno, odlazi Marulić na daljnje naukovanje i to na jedino mletačko sveučilište u Padovi, koja se nalazila u Mletačkoj Republici od 1405. godine. Prema nekim drugim podacima Marulić je u Padovi polazio gimnaziju, a ne sveučilište. Božićević navodi tri učena Marulićeva nastavnika: Collu Firmiana, Tideja Acciarinija i Jerolima Jenisija Picentina, ali ne veli da li su to bili splitski ili padovanski Marulićevi profesori, pa ih Marulićevi biografi postavljaju čas u splitsku komunalnu školu, a čas na padovansko sveučilište, iako je između tih dviju ustanova bila veoma velika razlika. G. Praga, koji je pisao o nastavnicima splitske komunalne škole u petnaestome stoljeću, dakle i u vrijeme Marulićeva školovanja u njoj, a na temelju Nauci u Splitu i Padovi

43


arhivskih isprava, veli da su između 1465. i 1480. Godine podučavali na splitskoj školi Cola da Capua, Tidea Acciarini i Girolamo Genesio, od kojih je posljednji bio i upravitelj te škole. I pjesnikov prijatelj Toma Niger bio je poslije neko vrijeme učitelj gramatike na splitskoj školi. G. Novak navodi te humaniste kao padovanske Marulićeve profesore, ali o pjesnikovim sveučilišnim studijama nisu nam poznati nikakvi podaci. U arhivu padovanskoga sveučilišta nije pronađeno Marulićevo ime. Tidea Acciarini potpisuje se u jednoj šibenskoj zbirci latinskih pjesama (Tydeus Acciarinus poeta), dok P. Kasandrić u Marulićevu životopisu spominje

Borba turske i kršćanske vojske. Grafika naslovne stranice drugog izdanja Marulićeve Judite 1522.

44

Nauci u Splitu i Padovi


Picentina

kao

najčuvenijeg profesora padovanskog sveučilišta, odličnog poznavatelja

grčkoga

jezika (što se i s Božićevićevim p o d a t k o m slaže, samo što posljednji

Je-

nisija i Picentina poistovjećuje kao jednu osobu). Godine

1474.,

Marko Marulić je u Padovi najvjerojatnije studirao pravo

dakle zacijelo u vrijeme padovanskih studija, postoji podatak da je mladi Marulić održao govor u počast upravo preminulog mletačkog dužda Nikole Marcella, koji je govor općenito pohvaljen. M. Dumaneo u kratkoj Marulićevoj biografiji poslije spominje da je to bilo u padovanskoj gimnaziji (in ginnasio Patavino). Mladi je humanist, boraveći u Padovi, sa zanimanjem i ponosom čitao latinske pjesme šibenskog pjesnika Jurja Šižgorića koje su već poplavile cijelu Italiju. Nije mogao odoljeti da Šižgoriću ne napiše pismo (Ignotus ad te litteras scribo), čestita mu na pjesmama i zaželi njegovo prijateljstvo. I šibenskome je pjesniku godilo Marulićevo pismo, pa ga je objavio kao poslanicu, tada uobičajenu književnu vrstu, u knjizi svojih latinskih pjesama Elegia et carmina, tiskanoj u Veneciji 1477. godine. Mladić Marko Marulić pjesniku Jurju Šižgoriću naslov je te latinske poslanice, koja u prijevodu pjesnika Nikole Šopa glasi:

Nauci u Splitu i Padovi

45


Nepoznat pišem ti pismo, premda te nikada nisam vidio, a volio sam te i prije nego sam te upoznao. To je, doista, učinila veličina tvoga duha, jer nam postaju dragi ne samo oni koje nismo nikada sreli nego također i oni koji su živjeli daleko prije nas. Htio bih ipak, preljubazni Jure Šižgoriću, da mene koji sam ti tako sklon prigrliš zdušno istom ljubavlju, jer ako je u tebi čovjekoljublja isto toliko koliko i učenosti, ovo sam sigurno postigao, a to mi je od svega najdraže. Vidim, naime, koja je u tebi mladu čovjeku moć i oštrina duha, a neke od tvojih pjesama koje kolaju po cijeloj Italiji, odlikujući se nevjerojatnom, gotovo božanstvenom učenošću, stigoše također i k nama. Razmišljajući o tako umjetničkom skladu riječi u njima, a tako zdravim i novim mislima, činilo mi se da se onim drevnim i uzvišenim pjesnicima nije nitko tako približio kao ti. Tebi, dakle, moj preljubazni Jure Šižgoriću, bogovi sve na dobro okrenuli, pa kao što živi slava tvoga duha, tako neka se pronosi i jača ime i glas o tvojoj blagosti i susretljivosti. Ostaj mi zdravo!

Marko Marulić je u Padovi najvjerojatnije studirao pravo - što je bilo već uobičajeno u njegovoj obitelji. Njegovo kasnije službovanje u općinskoj upravi, njegova oporuka i pravni i sudski spisi u vezi s obiteljskim posjedima svjedoče o njegovoj pravničkoj osposobljenosti. U Padovi je bilo jedino mletačko sveučilište, pa su se i mladići tada mletačke Dalmacije na njemu školovali. Ipak nema nikakvih sačuvanih pisanih svjedočanstava o Marulićevom školovanju na sveučilištu u Padovi, kao ni što je studirao. Boravci i studij u Italiji zacijelo su pridonijeli ranoj Marulićevoj široj humanističkoj kulturi i upoznavanju s renesansnom tradicijom. Božićevićev opis Marulića počinje već u njegovoj ranoj mladosti, iako ga moramo shvatiti kao kasnu pohvalu tada već slavnog pisca moralnih djela:

46

Nauci u Splitu i Padovi


... Bio je neobično oštrouman i vrlo pronicljiv, što bi god htio, slikao bi poput Apela, rezbario poput Lizipa, oblikovao poput Praksitela. Još kao dječak pokazivao je izvanrednu darovitost; u mladosti se nije predavao (kao što drugi obično čine) tjelesnim nasladama, nego je sve vrijeme provodio u učenju, u noćnom radu uz svijeću; svima je bio drag, svima mio, od svih ljubljen. Pod Nikolom iz Ferma, Tideom Acciarinijem i Jeronimom Genesiom iz Picena, od kojega je naučio i osnove grčkoga - a oni su bili najcjenjeniji ljudi toga doba - toliko je napredovao u latinskoj književnosti da je gotovo kao dječak na opće divljenje održao prekrasan govor u pohvalu prevedroga dužda Nikole Marcella. Izašavši iz tako sretna dječaštva, kao mladić je već izbjegavao težnju za častima koja donosi nemir; među vršnjacima je blistao kao cvijet hijacintov na zelenim livadama, kao grimizni trator među bijelim ružama. Bio je srednjega stasa, širokih ramena, tijela neugojena, nego vitka, čela vedra i široka; oči mu bijahu crne, nos orlovski, lice pristalo, kosa poput kore kestena i duga, brada ozbiljna i časna; svi dijelovi tijela skladno su se slagali sa stasom. Govorio je malo, bio spor na srdžbu, među prijateljima ugodan i vrlo duhovit; učenost, kojom se odlikovao u najvećoj mjeri, više je u sebi skrivao nego pokazivao; što je god imao na srcu, to mu bijaše i na jeziku. Tako je bio čedan, tako neobično uljudan, tako prema svima otvoren da su ga s pravom svi nazivali uzorom života, ogledalom kreposti, mjerilom poštenja. Sve do smrti predragoga brata Šimuna dosta je naglašenu brigu posvećivao odijevanju; mislim da ga je pomisao na ljudsku krhkost navela da otad svoj duh posve uzdigne prema božanskim stvarima. Posjedovao je vrlo veliko nasljedstvo, kako njegovo porijeklo i iziskuje. Brigu oko kućanstva posve je prepustio najmlađemu bratu Valeriju, a koliko je teško podnio njegovu smrt, jasno pokazuje elegija koju mi je uputio. Kad je on umro, vrlo je nevoljko preuzeo upravljanje obiteljskim imanjem, tu, kako se često znao požaliti, najtežu zadaću. U jednom dijelu kuće odabrao je sobičak s knjigama, koji je zavolio i u njemu živio na najskromniji način. Oko četrdeset se godina, zatvoren s Muzama, danju i noću predano bavio čitanjem svetih svezaka i pisanjem vlastitih djela, a 47


uz to se u najstrožoj pokori trapio bdijenjem, postom, kostrijeti, molitvom, vrlo tegobnim bičevanjem. Kroz stražnja vrata sobička odlazio je do hrama posvećena slavnoj Djevici i svetom Dujmu, učeniku Petra, prvaka apostola, a iz hrama natrag u sobičak. U hramu je neprestano bio nazočan službi Božjoj, prvi pri ulasku, posljednji pri izlasku; službu Božju nikad nije propuštao. Meso je jeo vrlo rijetko. Koliko mu je god vremena preostajalo od pribivanja svetim obredima, u potpunosti ga je posvećivao učenju i književnom radu. Bio je milosrdan, čovjekoljubiv, izobilno obdaren svakovrsnim pohvalnim osobinama. Siromasima, prosjacima i potrebitima krišom je poklanjao što je god mogao, sjećajući se one evanđeoske: Neka ne zna desnica što čini ljevica. (Prijevod Bratislava Lučina).

48

Nauci u Splitu i Padovi


K

Kobna mladenačka pustolovina U inače vrlo oskudnim podacima o životu Marka Marulića, pogotovo u mladosti, koja je u razdoblju renesanse živjela punim, a najčešće i razuzdanim životom, jedna je zgoda sačuvana u tradiciji, pa čak, nešto poslije, i opširno opisana. Ali baš ta zgoda unosi pometnju među Marulićeve biografe, od najranijega Božićevića Natalisa do današnjih pisaca. Postalo je nekako privlačno odbacivati uvriježene tradicije i podatke koje se stoljećima držalo vjerodostojnima, ne bi li se time dobilo na snazi nekoga novog podatka ili tvrdnje. Tako se, u vezi s Marulićevim životom, umnogome odbacuje Božićevićev životopis, a u cijelosti zapisana Marulićeva avantura, pa time još više siromaši ionako oskudnu pjesnikovu biografiju. Potrebno je, međutim, proučiti razloge koji su potakli te biografe da pišu o tome i da baš tako pišu, pa onda sa sumnjom prihvatiti, ili čak odbaciti, one podatke, za koje su oni imali razloga da ih napušu, pogrešno interpretiraju, ili čak izmisle. To se posebno odnosi na mladenačku zgodu Marulićevu, u kojoj je tragično završio njegov mladi prijatelj Papalić, a Marulićev je život, navodno, ona uputila drugim smjerom. Frane Božićević, najstariji i najpouzdaniji Marulićev biograf, veli za pjesnika da je kao mladić izbjegavao častoljublje koje donosi nemir, pa se među svojim vršnjacima isticao krepošću. Valja, međutim, imati na umu da je taj Božićevićev sastav o Maruliću posmrtni elogij, pohvalni govor o pokojniku, a o pokojnicima, pogotovo u pohvalnim govorima o njima, ne nabrajaju se njihova loša djela, nego dobra, pa i ta se uveličavaju, što je u toj vrsti literature bilo dopušteno i uobičajeno. Osim toga, navedeni se opis Marulićev više odnosi na kasniji njegov lik, na Marulića pisca i moralista, na čijem životu ne smije biti ljage.

Kobna mladenačka pustolovina

49


U običnom pričanju i u tradiciji, međutim, koristila se tragična avantura iz njegova momačkog života da bi se obrazložilo i kao primjer pokazalo njegovo preobraćanje iz razuzdanoga u moralni, čak i isposnički život. Pošto se i Božićević htio okoristiti tim školskim primjerom što ukazuje na prolaznost ljudske taštine i na veličinu kreposti, a nije smio zbog već navedenih razloga spomenuti rečenu avanturu koja bi kompromitirala

Gradski trg, danas Narodni trg, u XVIII stoljeću (Ch. L. Clérisseau - R. Adam)

uglednoga crkvenog pisca, uzeo je kao povod Marulićeva preobraćenja jedan drugi, mnogo manje uvjerljiv događaj, naime smrt voljenoga brata Šimuna. Marko je Marulić imao još braće i sestara i nije vjerojatno da bi toliko sudbonosna po njegov daljnji život bila baš bratova smrt, ma koliko ga volio. Pogotovo nije tada odbacio plemićko odijevanje i povukao se u isposnički život, kako su neki tumačili navedeni Božićevićev podatak. Druga zgoda, uz pretpostavku da je istinita, mogla je mnogo snažnije potresti mladoga Marulića, pa čak i usmjeriti njegov daljnji život drugim 50

Kobna mladenačka pustolovina


smjerom, ali ne vjerujemo da ga je učinila isposnikom, kao što tradicija, uvijek željna moralne pouke, veli. Sjećanje na taj tragični događaj zapisao je u Splitu talijanski putopisac conte Agostino Santo Pupieni, ili drugim imenom odvjetnik GiuseppeAntonio Costantini, i to u zbirci Kritička, zabavna, moralna, naučna i stručna pisma, koja je doživjela veliki broj izdanja (mi se koristimo ovom prigodom dvanaestim mletačkim izdanjem iz 1744.). Kako se ta knjiga, u tako mnogo izdanja i prijevoda, pojavila dvije stotine godina nakon Marulićeve smrti, dakle nakon svega 5-6 generacija, a nitko nije tada javno pobio podatke u vezi s Marulićem, ne moramo sumnjati u nju. G. A. Costantini, prisiljen da se, na putu u Carigrad, zadrži u Hvaru, koristio se prilikom da posjeti Split i ostatke Dioklecijanove palače. O tome piše rođaku pismo pod naslovom Kazna razvratnosti:

Poštovani rođače. Hvar 25. srpnja 1732. I sa ovoga otoka, što su ga antički narodi nazivali Pharos, a danas se u hrvatskome jeziku zove Hvar, želim vam se javiti, jer ne znam hoću li imati priliku za to prije nego stignemo u Carigrad. Činim to naročito stoga, što se upravo spremam tamo otputovati, u ovome kratkom putovanju od trista milja Jadranskim morem od Venecije dovde, pa ne bih htio da zaboravim jedan zanimljiv događaj što sam ga ovih dana čuo, a vjerujem da je korisno da vam ga ispričam. Bacili smo sidro u ovoj luci; čuvši da kapetan broda mora, zbog nekih svojih poslova, poći do Splita, koji smo grad putujući ostavili sa lijeve strane, oko 25 milja daleko, smješten na kopnu, zamolio sam ga da me povede sa sobom, da bih udovoljio svojoj neumornoj znatiželji. On mi je udovoljio, i u nekoliko sati stigli smo, veslajući, čamcem u tu luku. Grad je malen, ali dobro napučen; tu stoluju nadbiskup, primas Dalmacije i Hrvatske, i zapovjednik koji je mletački plemić. Našao sam zadovoljstvo u raznim antičkim spomenicima... Kobna mladenačka pustolovina

51


Opisuje zatim G. A. Costantini Dioklecijanovu palaču, katedralu, krstionicu i ostatke hramova Venere i Marsa.

Odveli su me zatim u kuću jednoga gospodina ljubitelja starina, da bih vidio njegovu zbirku staroga novca i ostalih rijetkosti, ali nisam među njima našao predmeta što bi zasluživao posebnu pažnju. Samo sam jednu stvar primijetio, ne zbog njezine rijetkosti, već zbog zgode što su mi je ispričali, u stvari veoma žalosne, koju sada želim opisati. Bila je to jedna željezna naprava, pučki zvana “taglia” (kuka) sa četiri brončana koloturnika za svaku “kuku”, koju je on nazivao “paranak” (koloturnik), a koja spada u one koloturnike što služe za lakše potezanje ili dizanje tereta. Zgoda je zapravo sljedeća: zapovjednik (knez) ovoga grada, prije više od jednog stoljeća, imao je u kući ne znam da li kćer ili sestru. S njom su ljubakala dva mlada plemića ovoga grada, jedan iz obitelji Papalića, a drugi po imenu Marko Marul (Marulić). Ljubavna veza razvila se toliko da je bilo dogovoreno nedopušteno posjećivanje kroz neki prozor sobe dotične žene što je gledao prema uličici, koja je danju imala malo prometa, a noću nikakvoga. Dva su ljubavnika dala načiniti koloturnik o kojemu sam govorio, pa nakon što su ga opremili svilenim konopcem, podigli su pomoću konopca što im ga je žena spustila gornji dio tih ljestvica do prozora i tu ga učvrstili. Na donjem je dijelu, naprotiv, pričvršćen jedan pojas (omča), na takav način, da je u njemu jedan od mladića mogao sjediti ili stajati na nogama, dok je drugi mladić, povlačeći svileni konopac, malo po malo dizao prijatelja do prozora; tu bi mu žena pomogla i uvela ga u svoju sobu. To je ljubakanje potrajalo nekoliko mjeseci, uvodeći prijatelje Desno: Koloturnik za ljestve od konopca, po tradiciji Marka Marulića (Muzej grada Splita) 52

izmjenično u sobu. Onaj koji je bio na redu da ostaje dolje, šetao je stražareći čitavu noć. Konačno je jedne večeri bio red na Marulića da uđe ženi, ali ga je Papalić preklinjao i molio da pusti njega, a on će njemu za uzvrat dopustiti da se penje druge dvije ili tri noći, ako bude želio. Nagovoren, iako ne lako, prijateljevim molbama, udovoljio je Marul njegovoj želji.


Nakon što je prošao veći dio noći i dan se počeo približavati, čekao je Marulić da nemarni prijatelj siđe u strahu da se, razdanjivanjem, ne otkrije teški prijestup. Pomišljao je da ljubavnici, utonuli u san, nisu primijetili svanjivanje zore; i očajan je šetao, prikradajući se uglovima uličice, da bi gledao neće li tko naići, odlučivši da će u tom slučaju napustiti prijatelja da ga ne otkriju da čuva koloturnik, svjedoka krađe, što je visio na prozoru sa svilenim konopcem sakupljenim na podu i visećim iz visine. Ali dok je tako stajao neodlučan i zabrinut, začu kako s visine bučno pada dolje neka masa. U prvi je mah pomislio da je to njegov prijatelj, nesretnim slučajem ili zbog žurbe, pao s prozora; ali osvrnuvši se, spazi veliku vreću, a čas zatim pao je na nju, bačen s visine, koloturnik. Drhćući, sa sumnjom i iznenađen, uplašen tim što se zbilo, odveže vreću i spazi glavu prijateljevu odsječenu od tijela i čitavo ostalo njegovo tijelo isječeno na komade. Malo je falilo da se jadni Marulić na taj prizor nije onesvijestio, ali duh koji se u kritičnim situacijama pokreće i budi, nadvladao je teški strah, tako da je mogao odnijeti teret do susjednoga trga i pozvati jednoga nosača, kojega je ugledao, i, pretvarajući se da je to nešto drugo, natovario mu je vreću na rame, skrivajući koloturnik. Tada je u vlastitoj


kući potajno pokopao nesretnoga prijatelja. Poslije toga, ne toliko od straha da ga ne zadesi neka slična nesretna zgoda, koliko pokajavši se zbog vlastitih grijeha, razmišljajući o Božjoj naklonosti koja ga je htjela sačuvati od nesreće, koja je prema ljudskim propisima trebala biti njegova, povukao se na otok Šoltu, deset milja udaljen odavde, i u samotničkom životu, u pustinjaštvu, činio je pokoru za svoje prijestupe. Napisao je mnoga moralna i sveta djela, od kojih su neka sačuvana, a Dalmatinci ga zovu drugim svjetlom Dalmacije, nakon sv. Jerolima; i umro je štovan kao svetac...

Bez obzira što mi mislimo o toj krvavoj avanturi i kakvog bismo Marulića željeli imati, Costantinijeva zapisana predaja posve je uvjerljiva. On, koji inače ne zna naše prilike, točno poimence navodi Marka Marula i prijatelja mu Papalića. Navodi i Marulićevo povlačenje na Šoltu, koju smješta u ispravnu udaljenost od Splita. Treba istaknuti da on ne veli da se Marulić povukao u samostan, nego da se odao samotničkom i pustinjačkom životu, što ćemo vidjeti da je bilo točno. Potvrdu vjerodostojnosti barem Costantinijeva zapisa (a donekle i same zgode) imamo u, i danas sačuvanom, željeznom koloturniku, što se nalazi u Muzeju grada Splita. U Muzej je došao zajedno sa zbirkom antikviteta pjesnika Jerolima Kavanjina (galerijetom, kako ju je on nazivao) iz njegova ljetnikovca u Sutivanu na Braču. Koloturnik zaista ima dva puta po četiri koloturnika. Nakon Kavanjinove smrti tu je zbirku naslijedila njegova kći, udata Capogrosso, pa je tako jedan Capogrosso (živjeli su tada u Splitu iza Komunalne palače), kolekcionar, pokazao taj predmet Costantiniju i ispričao mu usmenom predajom sačuvanu anegdotu u vezi s njim. Stotinu godina nakon objavljivanja Costantinijeve priče, sablaznio se njome Luka Svilović, ne htijući Marulića, pobožnoga pisca, povezati s tom pustolovinom, pa je u zadarskom listu La Dalmazia 1849. godine nastojao pobiti njezinu vjerodostojnost. Ali u isto je doba Ante Kuzmanić, pišući u zadarskoj Zori Dalmatinskoj o Maruliću, potvrdio da je i sam čuo jednu strašnu nezgodu pripovijedati, koja se Marku isperila, i podosta se sa 54

Kobna mladenačka pustolovina


Pupinijevim dokazanjem podudara. Kuzmanić prema tradiciji koju je čuo dodaje tek za onu tobože divojku i ovo se u Splitu pripovida, da ju je otac dao živu u zid zazidati, i da na mnogo godina posli oni zid porušivši se, provirila je lišina njezina. I

Petar

Kasandrić

predgovoru

u

Matičina

raskošnoga izdanja Judite 1901. godine, a u povodu četiristote obljetnice

nastanka

Evanđelistar iz 1571.

toga

Marulićeva spjeva, veli: Ova predaja u Spljetu još ide od usta do usta... Danas se neki autori, koji pišu o Marku Maruliću, ograđuju od te anegdote, ili je potpuno odbacuju kao neistinitu. Bilo bi nerazumno tvrditi da bez te tragične zgode Marulić ne bi bio Marulić, ali da je ona mogla djelovati na daljnji njegov život i rad, to je vrlo vjerojatno. Naveo sam Costantinijevu poslanicu ne samo kao privlačnu anegdotu (pogotovo ne kao jeftini kuriozitet), već da njome ilustriram burni život plemićke mladeži toga doba i na prvi mah teško shvatljivu suprotnost u Maruliću između raspojasane mladosti i pretjerano trijezne i pobožne zrelosti i starosti. Kako je pretjerao u prvoj neobuzdanosti, tako je pretjerao i u krajnjoj pobožnosti, što nije bio tek njegov osobni slučaj, nego i tipična pojava za razdoblje renesanse, a umnogome i za ono razdoblje koje mu je prethodilo i ono koje mu je slijedilo. Jer dovoljno je ponovno

Kobna mladenačka pustolovina

55


pročitati ranije Boccacciove priče iz Decamerona, zatim npr. Cellinijev Moj život i konačno Casanovine Memoare, da navedem samo najpoznatija djela iz kasnog srednjeg vijeka, iz renesanse i iz posljednjega razdoblja feudalizma, da se uvjerimo kako zgoda Marulića i Papalića ne iskače bizarnošću i okrutnošću od ostalih tadašnjih zbivanja. Da je mladi Marko Marulić vodio bezbrižan, kicoški i pustolovan život svjedoči donekle i Božićević, tvrdeći da je dosta pažnje posvećivao odijevanju, ali i sam Marulić kada u pobožne ili moralističke njegove teme zalutaju vrlo svjetovni opisi veselog života, uživanja u jelu, piću i ljubavi. Istina, to su uvijek primjeri lošega života, kakvoga treba izbjegavati, ali tako slikovito i uvjerljivo mogao ih je opisivati samo onaj tko ih je i doživio. Poznato je, uostalom, da su mnogi najveći moralisti bili baš dojučerašnji najveći uživatelji života, ili grješnici, kako bi se reklo. Grijeh i pobožnost, ljubav prema ženi i ljubav prema Bogu često su u srednjovjekovnoj predaji i literaturi, pa i onoj kasnijoj, naročito protureformacijskoj, tako bliski i ispremiješani, da ih je katkada teško razlučiti. To je onaj mazohizam religioznih slika, na kojima mučitelji užarenim kliještima čupaju bujne grudi svetice. Navest ću kao primjer samo ulomak jedne srednjovjekovne hrvatske pučke priče o sv. Benediktu (koju objavljuje J. Hamm):

...i kada podje tja, sveti Benedikt ču toliku napast od puti svoje, da nigdar ne biše toliku jimil, zač nigda biše vidil jednu lipu ženu, i đaval biše nju mu na misal postavil. I toliko mu je biše postavil u serce da plami grediše iz serca njegova. I bi kako dobit od poželinja, odlučevaše ostaviti pustinjstvo, a tuđe pomoren od milosti Božje va se vrati, i sramujući se od onoga. Desno: Glasgowski kodeks Marka Marulića, fol. LXXVI

56

I biše ondi blizu jedan garm dračja i ternja, i svuče se gol i verže se u ‘no dračje i ternje. I obraćajući se ondi dobro vrime izajde vas kervav. I tako ranami od tila ozdravi rane od duše, zač volju obernu u žalost, i goreći s nutra ranami s vanka oganj ugasi ki u njem goraše.

Kobna mladenačka pustolovina


Kobna mladenaÄ?ka pustolovina

57


Tako i onu Božićevićevu tvrdnju da se Marulić otada odijevao u kostrijet, da je bdio, postio, vršio pokoru i vrlo mučno se bičevao, treba shvatiti donekle stvarno, a donekle literarno. Bio je to dio svakodnevice toga doba, jednako kao što je i u Splitu bilo bratovština flagelanata koji bi se u procesijama javno bičevali do krvi, ali to ih nije mnogo priječilo da se sutradan prejedaju, opijaju i bludniče. To je bio isti onaj Marulić koji je kasnije, kao moralist i isposnik, pisao u Evanđelistaru: Svaki koji s požudom pogleda ženu - u svom srcu - s njom je učinio preljub. Dobro je ženu ne dirati, jer tko smolu dira, njome će se uprljati. Možda je Marko Marulić u prvoj polovini života napisao više pjesama svjetovnog sadržaja, ali one nisu sačuvane, možda i stoga što su bile sastavljene u obliku prigodnica, poslanica, na hrvatskome jeziku, pa nisu imale takve mogućnosti tiskanja kao kasnija njegova moralna djela. Pa ipak je nekim stihovima opisao i to stvarno a veselo i bezbrižno lice splitskoga života, pogotovo njegove mladeži. U pjesmi djevojci Anki spominje šetnju mladeži po trgu:

Mnoziti ti su radi tebe, ki po pjaci šetaju; dali bi ti same sebe i što na stan imaju.

Ili kicoše koji očijukaju s djevojkama:

Vidih druzih pahajući (mašući) rukavmi širocimi, uz funestre (prozore) gledajući s beritami (kapama) krivimi. 58

Kobna mladenačka pustolovina


Ili klape koje se uz svirku leuta skiću gradskim uličicama:

Druzi od njih pojeć hode, u leute zvoneći; kripost pravu mimohode, li u tom bludu steći.

Marulić je smion u opisivanju strasti i mržnje čak i u biblijskome spjevu Davidijadi:

A čim je mladac svoju utolio požudu kletu, zgasi se ljubavi žar a mržnja u srcu planu, i protjera onu za kojom toli žuđaše strasno iz kuće. I sebe sama, držim, zamrzi ljuto, jer ga savjest je grizla zbog toli sramotna djela.

Ne zvuči li to kao asocijacija na njegovu mladenačku avanturu? U toj epohi velikih moralista i pustinjaka nije se grijeh ipak shvaćao onako kako ga danas shvaćamo, pa ne smijemo današnjim sudom suditi te ljude. Markov otac Nikola, za kojega Božićević ima tek pohvale, više se puta čak pred sudom morao braniti, u čemu ga je zastupao sin Marko. Pjesnikov brat Valerije imao je sa svojom sluškinjom Katušom nezakonita sina Antuna i nezakonitu kćer Biru, kojoj daje čak ime svoje sestre (a kasnije je pošla lošim putem), i misli na njih u oporuci što ju je sastavio 1518. godine, kao i na njihovu nevjenčanu majku. To su suprotnosti renesansnoga čovjeka. Za Jerolima Papalića veli Božićević da je pjevao Marulićeve pjesme uz gusle, po čemu možemo pretpostaviti da je bilo više Marulićevih svjeKobna mladenačka pustolovina

59


Turci ubijaju svećenike. Drvorez u II izdanju Judite (Potpisan M)

tovnih, veselih ili ljubavnih pjesama. Ni bratova smrt ni tragična avantura nisu, dakle, udaljili Marka Marulića posve od života, kako bismo to iz Božićevićevih i Costantinijevih zapisa mogli zaključiti. Dvadeset godina nakon objavljivanja prvog izdanja ove knjižice o životu Marka Marulića otkrivena je u Sveučilišnoj knjižnici u Glasgowu jedna knjižica Marulićevih epigrafskih stihova (In priscorum epigrammata commentarius) koja pjesnika Marulića prikazuje više kao svjetovnog nego moralističkog pisca. U tim stihovima Marulić dokumentira suvremene građane i zbivanja, čak kao satiričar, pišući i rugalice o nekima. Uzor su mu ljubavna klasična Ovidijeva djela Amores i Ars amatoria. Oštro kritizira kritičara svojih djela:

Zašto me čitaju mnogi, a tebe, kritiče, nitko? Ne pišeš ništa, a to teško se čita, zar ne?

Stihovi Protiv pijanoga Peše nisu iz pera jednog moralista:

60

Kobna mladenačka pustolovina


Peša pred očima svijeta na moju se djevojku čitav Svalio, pijan kao čep, gubeći nad sobom vlast Bezbrižan javno je stao ramena joj dirnuti njezina, Rukom poludjelom njen prebijeli grliti vrat. Jadan sam: činio je on što sam bih učinio rado. Smije li Bakho to - Amore, sretan ti put!

Pjesnik mističnih religioznih djela pjevao je u tim stihovima i o kurvi Margareti i o Prijapu, demonu plodnosti i bluda. Još je smioniji u distihu Ija pretvorena u kravu:

Junica sad sam, a nekoć Gromovnik je ljubio mene. Nisam promijenila spol. Dođi mi, Jupitre moj!

Ali i među tim stihovima ima moralističkih kršćanskih uputa, kao u pjesmi O dvama putovima, jednom poročnom, drugom kreposnom:

Postoji drugi put, vrludav, dugačak, uzak: Pravi nam kazuje smjer, vodi na nebeski svod. --Uskom krenite stazom i korakom stupajte Ne dajte da vas s nje odmami široki put. --(Prijevodi stihova s latinskoga Darko Novaković).

Kobna mladenačka pustolovina

61


P

Političke prilike i turska opasnost u Marulićevo doba Ulazeći u zrelo doba života, ulazi ujedno Marko Marulić u veoma burno razdoblje svoje uže i šire domovine. Ako se u vrijeme vedre mladosti i nije mnogo osvrtao na tursku opasnost što je sve više prijetila iza nedalekih planina, sada, kao zreo čovjek i aktivan član svoje komune, a usto kao poznati književnik, morao se angažirati u pripremi otpora protiv nezasitnoga neprijatelja. Carigrad je pao u turske ruke 1453. godine, tri godine nakon Marulićeva rođenja, ali to se još zbivalo daleko od Dalmacije. Srbija je pala 1459. godine, a Bosna 1463. To je već zvonilo na uzbunu. Nakon smrti Jurja Kastriotića Skenderbega 1468. i pada Albanije, počeli su Turci prodirati i u Dalmaciju. Izaslanici dalmatinskih gradova mole Republiku da im pomogne u utvrđivanju gradova i obrani od Turaka, jer su oni sami slabi za to. Godine 1471. zauzmu Turci Počitelj na Neretvi, a za njim čitavo područje između Cetine i Neretve osim Makarskog primorja. Ugri i Mlečani nisu se mogli složiti za zajednički otpor protiv Turaka, pa su njihovi sporovi išli posljednjima u korist. Smrću sultana Muhameda II. i dolaskom na tursko prijestolje Bajazita II. 1481. godine, osvajačka politika osmanlijska ništa se nije izmijenila. Sljedeće godine, dapače, zauzmu Turci i Herceg Novi. Mlečani i Ugri ne samo da ne udružuju snage protiv zajedničkoga neprijatelja, nego se međusobno svađaju. Tako ugarsko-hrvatska posada Klisa napada 1485. i 1486. splitska i trogirska polja i pljačka po njima. Splitska mletačka posada zauzvrat pljačka kliške posjede. Porazom na Krbavskom polju 1493. zadan je sjevernoj Hrvatskoj najteži udarac. Preko poražene Hrvatske nadiru turske čete sada na zapad i na jug. Mlečani igraju dvoličnu politiku, ne želeći se izravno zamjeriti Turcima. Tek u Mletačko-turskom ratu 1499.-1502. stupa Venecija u otvoreni sukob s Turcima. U tome ratu osvajaju Osmanlije Makarsku i pojavljuju

62

Političke prilike i turska opasnost u Marulićevo doba


Split sa zaštitnikom sv. Dujmom, XVIII st. (Muzej grada Splita)

se pred zidinama Splita. Baš u proljeće 1501., kada Marulić dovršava svoj biblijsko-patriotski spjev Juditu, prijete Turci Splitu. Mlečani šalju u Split izaslanika Ivana Dieda da ih izvijesti o stanju i sigurnosti grada. On javlja Senatu da su gradske utvrde u vrlo kritičnome stanju i da je stoga u gradu zavladao silan strah. U grad su se pred turskom opasnošću sklonili i svi stanovnici splitskih varoši i okolice, pa se unutar zidina nalazilo preko 7.000 ljudi.

Političke prilike i turska opasnost u Marulićevo doba

63


Gradsko vijeće donosi odluku da se gradske zidine poprave i obnove doprinosima i osobnim radom svih građana. Masivni zidovi Dioklecijanove palače branili su i dalje dosta dobro grad, ali srednjovjekovne zidine zapadne polovine grada, novoga grada, bile su slabo zidane da bi mogle odoljeti navali tako brojne, moćne i dobro opremljene vojske kao što je bila turska. Stoga se tada, od 1502.-1503., podižu na sjevernoj strani toga dijela grada, na Pisturi, nove čvrste zidine. I danas se taj dio splitskih gradskih zidina (nasuprot Glavnoj pošti) ističe solidnošću izgradnje, skladnim renesansnim stilom i pojedinim reljefnim ukrasima, od kojih je otučen veliki lav sv. Marka, a ostali su reljefi s amblemima oružja i malena Gospina kapelica, podignute visoko na zidinama. Godine 1507. i 1508. ponovno je zaprijetila Splitu opasnost od turskih navala. Splićani su stalno spremni za obranu. Zajednička opasnost privremeno utišava stoljetnu mržnju plemića i pučana. Plemići su i tada, istina, mogli izbjeći obvezama stražarenja, služenja na ratnoj galiji, fizičke radove pri gradnji utvrđenja, time da su za te poslove slali zamjenike, koje bi platili, ali u kritičnim trenucima obrane bili su prvi na bojištu, a žarkim patriotizmom i diplomatskim sposobnostima pridonijeli su na drugim mjestima više nego i na samome bojištu. Uz Marka Marulića i Tomu Nigera isticao se osobito, kako oružjem, tako i na diplomatskom polju, splitski nadbiskup Bernard Zane. Papa ga je postavio na nadbiskupsku stolicu 1503. godine, u najteže doba splitske povijesti. On se nije zadovoljio tek organizacijom splitske Crkve, već kada treba uzima oružje i s ostalima ide u izravnu borbu. Tako 1507. kada su Turci napali splitske varoši i počeli jurišati na gradske bedeme, skida nadbiskup Bernard Zane sa sebe crkvenu odjeću, uzima mač u jednu, a koplje u drugu ruku te svojim primjerom bodri ostale splitske građane, nakon čega su Turci odbijeni od Splita. Sljedeće 1508. godine pogiba u okršaju s Turcima kod Sinja drugi junački borac, poljički knez Žarko Dražojević. Pokopan je sa zasluženim počastima u splitskoj katedrali, gdje i danas počiva.

64

Političke prilike i turska opasnost u Marulićevo doba


Svake godine otada provaljuju pljačkaju polje,

Turci, splitsko

uništavaju

usjeve, stoku

odvode i

ubijaju

roblje, splitske

težake. Naročito su ugrožena

okolna

splitska

naselja.

Mletačka

posada

u gradu neznatna je, a grad slabo opskrbljen oružjem i streljivom. Mlečani kao da ne uviđaju svu opasnost koja prijeti i njima i ostaloj li

Italiji

padne

Dalmacija,

prepuštaju

pa

dalm-

Vrata Pisture, sjeverna gradska vrata

atinske gradove vlastitoj sudbini. Splitski nadbiskup Zane odlazi 1512. na crkveni lateranski sabor što ga je u Rimu sazvao papa Julije II., zajedno sa svojim tajnikom, splitskim kanonikom Tomom Nigerom, i drži pred tim biranim skupom poznati govor koji je ozbiljno zabrinuo sve prisutne, kako papu, tako kardinale, nadbiskupe, biskupe, opate i ostale izaslanike iz cijele Europe:

Ne opisujem nevolje, koje su Turci u prošla vremena nanijeli, jer su vam poznate. Razmotrite, oci, sadašnje jade kršćana, nad kojima Turci najsvirepije iskaljuju svoj bijes. Oni otimaju sinove iz roditeljskog zagrljaja, djecu sa majčinih grudi, oskvrnjuju žene u prisutnosti njihovih muževa, djevice otimaju iz majčina zagrljaja radi svoje pohote, starce roditelje, 65


kao beskorisne, ubijaju pred očima njihovih sinova, mladiće uprežu u plug kao volove i sile ih, da oru zemlju lemešom. Nemaju nikakva poštovanja prema dječjoj dobi, nikakva smilovanja prema starosti. Ovo ja pripovijedam, presveti Veliki Svećeniče, vrlo učeni oci, ne što sam čuo ili čitao, nego što sam doista vlastitim očima vidio, - kažem vidio - kako dolaze čak u predgrađa moje nadbiskupske rezidencije i onog najbjednijeg grada Splita, pustošeći sve, uništavajući sve ognjem i mačem, da onda odvedu u tužno ropstvo muškarce i žene, djecu Tvoje Svetosti i moju. To je vidjelo u svojim gradovima dvanaest sufragana Tvoje Svetosti, koji su i moji. Često sam ja, Presveti Oče, i više puta (jadna i nesretna mene), dok sam obavljao svete čine, bio prisiljen da ostavim “cappu” i biskupske haljine i da uzmem oružje, potrčim na gradska vrata, tješim ožalošćeni splitski narod, koji mi je Tvoja Apostolska dobrota povjerila, da ga oduševljavam i podstičem, da ustane protiv onih, koji su naše krvi žedni...

Govor Bernarda Zane dočekan je s velikim zanimanjem. Odmah je tiskan i razaslan u sve europske gradove. Taj odlučni i hrabri splitski nadbiskup povukao se zatim, umoran i star, sa crkvenog položaja i umro 1517. godine. Kanonik i vikar splitske Stolne crkve, humanist Toma Niger, napisao mu je i objavio spomenslovo, koje je prikazao drugome zagovorniku borbe protiv Turaka, Veleučenome i čestitome Marku Maruliću, splitskome plemiću. Marulić je pak svoje djelo De imitatione Christi (O naslidovanju Krista) posvetio nadbiskupu Bernardu Zani. Besmrtnu slavu u borbi protiv Turaka stekao je drugi biskup i hrvatski ban Petar Berislavić, koji je, kako Božićević veli, veoma cijenio Marulića. Berislavić je bio vesprimski biskup i vrhovni blagajnik ugarsko-hrvatskoga kraljevstva, ali i on je crkvenu odjeću zamijenio ratnim oklopom i ratovao je do smrti s Turcima po Dalmaciji i po ostaloj Hrvatskoj. Kada su Turci 1514. ponovo strahovito napali i poharali Dalmaciju i odveli 3.000 ljudi u ropstvo, obratio se ban Berislavić papi, Veneciji i 66

Političke prilike i turska opasnost u Marulićevo doba


Klis i ruševine Salone (G. Rosaccio, XVI st.)

ostalim vladarima za pomoć. Ali zbog nesloge među njima pomoć je izostala, osim novca što mu ga je poslao papa Lav X. No sljedeće je godine Berislavić potučen u ofenzivi što ju je bio poduzeo u Bosni. Po Tomi Nigeru pošalje Berislavić opet papi pismo, ali kao odgovor dobije tek obećanja. Druga pisma s molbama za pomoć nosio je Toma Niger duždu u Veneciju i caru Karlu V. u Bruxelles. Ponovno se Turci zalijeću 1520. u Dalmaciju i u jednome od tih okršaja pogiba i sam ban Petar Berislavić. Da su se Marko Marulić i Petar Berislavić međusobno poštovali i pomagali u zajedničkoj akciji protiv Turaka dokazuje i srebrni sat što ga je Berislavić darovao Maruliću, a on ga je zatim ostavio sestri Biri, redovnici benediktinki. Pogibijom Petra Berislavića nestalo je najvećega borca protiv Turaka i oni su se otada još slobodnije zalijetali do zidina dalmatinskih gradova, pljačkajući njihove posjede, ubijajući i robeći. Ne ostaje im nego da osvoje Klis, i bili bi na samoj granici Splita, izvještavao je splitski knez Bernardin da Riva mletačkoga dužda.

Političke prilike i turska opasnost u Marulićevo doba

67


Istočna (Srebrna) vrata Dioklecijanove palače danas

Novi sultan Sujeman II. Sjajni osvojio je Beograd i stigao do Beča. Hrvatski velikaši, ne nadajući se pomoći od svojega vladara, koji je i sam bio krajnje ugrožen, šalju Tomu Nigera u Veneciju, moleći pomoć, ali i zaprijetivši, ako je ne dobiju, da će se morati predati Turcima. U daljnjem napredovanju osvoje Turci 1522. Knin i zaposjednu tvrdi Klis, pošto su već bili zauzeli samo naselje pod tvrđavom. Na veliku svoju sramotu, kako izvještava trogirski knez Dominik Pizamano, morali su se povući od te neosvojive i hrabro branjene tvrđave. Godine 1524. poduzme mostarski paša Mehmed Begović veliki pohod na Klis, upozorivši prethodno Mlečane da se ne usude pomagati njegove hrvatsko-ugarske branitelje. Ali sudbina Klisa bila je mnogima pred očima. Toma Niger donese pomoć u novcu, hrani i streljivu od pape, a Petar Kružić napadne s uskocima opsjednuti Klis, pobijedi Turke i učvrsti se u njemu. Ali malo prije te velike pobjede umro je u Splitu Marko Marulić, pa nas daljnja sudbina turskih ratovanja u Dalmaciji

68

Političke prilike i turska opasnost u Marulićevo doba


ovom prigodom više ne zanima. Osvrnimo se na patriotsku ulogu Marka Marulića u općem otporu turskoj sili, koja je stalno prijetila zauzeti dalmatinske gradove i obalu i na izravni odraz tih borba u njegovim djelima. Dalmatinski gradovi, osim Dubrovnika, koji jedini nije bio pod Mlečanima, bili su slabo branjeni. Mletačka se Republika, u svom plutokratskom egoizmu, slijepo zavaravala da more i njezina flota štite Serenissimu od svake, pa i turske opasnosti. Ostalim europskim vladarima bile su njihove svađe i sitni osobni interesi važniji od opće opasnosti. Sama Dalmacija, pogotovo svaki grad za sebe, nisu mogli ništa poduzeti svojim krajnje slabim silama nasuprot silnoj i odlično opremljenoj turskoj vojsci. Gradske zidine Splita bile su stare i slabe. Cijelu istočnu polovinu grada branile su još tisuću i dvije stotina godina stare zidine Dioklecijanove palače. Mlečani su tek porušili neke njezine kule koje su smetale djelovanju topova s ugaonih kula, zazidali sjeverna i istočna vrata Palače i sagradili kaštel na obali. Novim renesansnim zidinama osiguran je novi dio grada samo sa sjeverne strane, dok su prema Obrovu ostale stare srednjovjekovne zidine. Marulićev biograf Frane Božićević navodi da su splitski bedemi bili trošni: Moenia semirutis pendebant turribus. Stalna mletačka posada, koja se sastojala od njezinih ili levantinskih vojnika (stratiota), bila je malobrojna i nedovoljna i za obranu grada od i malo jačega napada. U gradskom kaštelu bilo je 14 vojnika s jednim kaplarom na čelu; sjeverna gradska vrata (bosanska vrata) čuvalo je 15 vojnika s dva podčasnika na čelu (oni su čuvali i kaštel u Omišu); u gradskoj stražarnici bilo je ostale posade 25 vojnika s jednim podčasnikom i 42 konjanika s jednim zapovjednikom. Splićani su obvezno u to burno doba davali gradsku stražu, i to osam straža s po četiri građana. S takvom obranom bio je Split osuđen na propast. Spašavala ga je donekle (kao i Dubrovnik) vješta diplomatska politika Mletaka s Turcima, ali to je bila vrlo nepouzdana sigurnost i na nju se nije moglo traPolitičke prilike i turska opasnost u Marulićevo doba

69


jnije osloniti. Stoga im je, osim izravne neravnopravne borbe, preostalo jedino upozoravanje ostalih vladara i pape na opasnost koja im svima prijeti i traženje od njih pomoći da obrane ovaj antimurale christianitatis, u čemu su katkada uspijevali, a katkada ne. Najznačajnije Marulićevo djelo, spjev Judita ima istaknuto značenje u povijesti hrvatske književnosti, ali ono ujedno predstavlja dio općih nastojanja u obrani zavičaja od Turaka. Biblijska priča poslužila je pjesniku tek kao motiv, da razvije jednu domoljubnu radnju, koja će bodriti njegove građane i narodnjake u borbi protiv okrutnoga neprijatelja. Dakako da, u skladu s ostalim tadašnjim Marulićevim djelima, on obećava svojim borcima da će ih u borbi voditi ne samo njihova hrabrost, nego i Božja ruka, koja je i Juditinim junačkim činom upravljala. Stoga se autor upleće u čitavom spjevu svojim refleksijama, usporedbama i suvremenim opisima i aluzijama, ne držeći se strogo biblijskoga kazivanja. Asirci koje on prikazuje, u stvari su Turci, pa im nadijeva turske nazive i činove i oblači u tursku odjeću, isto kao što Juditine sunarodnjake prikazuje poput svojih. Zar nije ovaj opis Holofernovih vojnika opis turske vojske što obijesno nadire u splitsko polje:

Još ki no sidući na konjih vojuju, dvanaest tisući biše ih na broju; ustežući voju, jedino jizjahu, pripravni ka boju; konji im rzahu

bistro se metahu, igraje nogami, nozdrvi hrkahu, mašući glavami; a oni strilami bihu opasani ter britci sabljami po sviti pisani;

70


Evo opisa turskih zapovjednika:

Oko njega staše dva krat treti vezir, meu njimi subaše, na svakomu pancir; stahu kako no mir (zid) ki ščiti kastila, da u nj ne skoči zvir, ni protivna sila.

Najizrazitije je Marulić opisao tursku opasnost u hrvatskim distisima pjesme Molitva suprotiva Turkom:

Svemogući Bože moj, kim svaka postaju odvrati jur gnjiv tvoj, ter pomiluj naju’ (nas). Ostavi zlu volju, pozri na virni puk, gdi trpi nevolju svakčas od turskih ruk. Luge, sela, grade popliniv s’žegoše, muže, žene, mlade svezav povedoše. Ubiše junake koji se svihu, a ine nejake u sindžir (lanac) vedihu. Sinke porubiše (oteše) od krila materam, i jošće činiše njih vašćine (sramote) kćeram. Daleč rastavljaju od draga miloga, tih tamo prodaju, a simo inoga. Evo još oltari tvoji raskidaju, i sve svete stvari tlačiti ne haju. U temple sve svete konje uvajaju,

71


prilike propete pod noge metaju. --Nastupaju na nas, a nas je strah ubil; jur puk tvoj gine vas, a ti si odstupil. Oni nas tiraju, vežu, biju, deru, za te se ne haju, ni za tvoju veru, složiti pod noge ku su odlučili; moćju sile mnoge svih su jur sključili (stegnuli). Li kakono plami kada pada u gori, ostane crn kami i brez lista bori, inako t’ ne ostaju gradi tere mista, kâno opušćaju, plinući sva lita. --Eto bile polja od kosti vitezov, kimno nije broja i vojvod i knezov; --Evo plačne k tebi majke tužne hode, da ne plode sebi (da ne rađaju za sebe), jer njih plod odvode. Niki su prognani iz bašćine svoje, a niki pognani u sužanjstvo stoje. Taj plače dičicu, taj muža, taj žene, plače brat sestricu, a sestrica bratca nje.

Jur dopre do tebe vapaj i suze njih, ne daj da povede neviran Turak svih.

72

Političke prilike i turska opasnost u Marulićevo doba


Poput Bernarda Zane, Tome Nigera i Petra Berislavića, obraća se Marko Marulić izravno za pomoć papi pismom u kojemu ga (na latinskome) upoznaje sa svim turskim strahotama:

Papi Hadrijanu šestom Marko Marulić Splićanin ponizno i s molbom. Utisnuše mi pero u ruku mnoge suze i pretužna lica onih, što k nama svaki dan, nevoljni, pribjegavaju. - - - Ovo su nevolje koje nas tište: Nevjerni nam Turci svakodnevnim provalama zadaju jada i neprekidno nas muče; jedni se kolju, drugi odlaze u ropstvo, imanja se razgrabljuju, stoka odvlači, zaseoci i sela izgaraju u vatri, a polja koja su nam obrađena omogućivala život, dijelom se pustoše, dijelom, ostavljena bez obrađivača, rode trnjem, ne žitom. Samo zidovima branimo svoj opstanak i zadovoljni smo što zbog nekog prividnog mira jedino gradovi naše Dalmacije nisu još opsjedani i izloženi jurišu. Pošteđeni su dakle samo gradovi, a sve je ostalo izloženo pljački i grabežu... --... Stoga smatram da treba da što prije svi pošalju pomoć ovoj kraljevini nakon čijeg će, ne dao Bog, osvojenja neprijatelju biti otvoren put da navali na Njemačku i Italiju, da pokori čitavu Iliriju i, naposljetku, da pod svoju vlast podvrgne preostali kršćanski svijet... ... Zajednička pogibija mora se suzbiti zajedničkim oružjem. Nitko neka ne misli, da je daleko od neprijatelja. Ako se vatra što prije ne ugasi, širit će se bez kraja i konca i uništit će sve do na kraj svijeta. Nitko neka se ne uzda sam u svoju snagu... Molim te dakle da se pokažeš predvodnikom toliko narodâ koliko ih je Gospod povjerio tvojoj zaštiti, tj. svih kršćana. Sve njih kao otac potiči na mir i uzajamnu ljubav, a kao gospodar na to ih nagoni. Taj zadatak doista dolikuje najboljem papi Hadrijanu uzvišena duha, koji je protiv nevjernih vukova (kako ja vidim) raspaljen više nego što mogu iskazati. One koji stoje na svojim granicama neprekidno, presveti Oče, pomaži 73


oružjem, novcem i svim potrepštinama kako bi što lakše mogli ostati pri svojoj odluci da se neće predati poganima niti napustiti svoje mjesto.

Isto je u hrvatskim stihovima obradio Marulić u pjesmi, gdje potlačene krajeve poistovjećuje s osvojenim Jeruzalemom:

Tuženje grada Hjerozolima, moleći papu da skupi gospodu krstjansku, ter da ga oslobodi od ruku poganskih.

U toj se pjesmi Marulić obraća papi:

Ti ki ključe nosiš vičnjega kraljevstva, ki Petrov brod vozić dileći blaženstva, uzbud’ (potakni) jur pamet tvu na izvrsno dilo ter slišeć tužbu mu budi t’ mene milo. --Ako te tužba ma ne giblje (dira), prigni (gane) te daj sveta Crikva tva ka di; “Pomozite! Turci me progone sa svih od svita stran, na me se zagone, jur sam stablo brez gran. Vernih mojih vode vezanih u sindžir; tako t’ stada hode od kih si ti pastir! Od tih nicih (neke) kolju, a nicih prodaju, a nicim nevolju, trud i muku daju, hteći da pušćaju krstjansku viru i ćud, tere da primaju tursku neviru i blud. 74


Nigdar nisu siti puka tvoga pit krv ni zakon grditi u kom nî himbe strv (trun). A sad znaj: kad gori susida tvoga stan, na tom je da izgori i tvoj od onu stran. Ja mnju (mislim), ti nî šala ča diju: Petrov hram bit će konjem štala, a Rim stanišće (boravak) nam. Poni ćeš ti rob bit, a ne Crikve vojnik, taj te će grom ubit, ne išćuć gromu lik (ne potražiš li gromu lijek).”

(Prijevodi iz knjige Tonka Maroevića i Mirka Tomasovića: Plavca nova).

Kao što vidimo, Marulić otvoreno upozorava, čak i prijeti papi: ne poduzme li što, crkva će sv. Petra postati štala turskim konjima, Rim njihovo zimovalište, a sam papa njihov rob. Otvorenije nije mogao upozoriti na golemu opasnost koja je prijetila Europi i na odgovornost njezinih vladara i pape u toj opasnosti.

Političke prilike i turska opasnost u Marulićevo doba

75


B

Braća i sestre Frane Božićević navodi u Marulićevoj biografiji da je imao petero braće i jednu sestru: Šimuna, Petra, Ivana, Aleksandra, Valerija i sestru Biru. Dulje je vrijeme bio glavar obitelji i brinuo se za braću i njihove obitelji, kao i za obiteljske posjede. I ostala su Markova braća sudjelovala u javnome životu grada Splita, pa i u općoj borbi protiv Turaka. Ivan, Petar i Valerije bili su zapovjednici galija, a Šimun konjički časnik, pa su oružjem pridonosili koliko Marko perom u tom burnom razdoblju, punom straha i napetosti, kada je konačni turski pohod na Split desetljećima ležao nad cijelim gradom poput Damoklova mača. Rekli smo da je pomorska tradicija Splita bila tada još veoma živa. Odijeljena od sjeverne Hrvatske uskim pojasom neplodnoga planinskoga zaleđa, Dalmacija je bila prepuštena isključivo moru. I u Marulićevim djelima, i Juditi i ostalima, opisi ribanja, brodova, plovidbe, oluja, većinom kao alegorijske slike ili kao usporedbe, veoma su česte i vrlo plastične. Literarnom vještinom, slikarskom jasnoćom, ali i pomorskim iskustvom odlikuju se ti Marulićevi stihovi;

--kako ki strašnima vitri zagonjen brod meu vali mnogima vodi prik slanih vod; svrta korablji hod ne kuda bi hotil, da dajuć jidrom god, kud jih je duh zavil; li još se je usilil, kakogod se oprit, dokla je tamun cil, ne hteć o školj udrit. Simo tamo pozrit ne staje, jer vidi, da mu se je borit s vitrom, s morem, s diždi;

76


grbim hlopom hlidi a zvižju konopi, val rovući slidi, ter busa u popi. Sve nebo poklopi oblak s tmasta lica, iz njega dižd kropi, munja ga prosica; grom s triskom potica, strahotno trtnjući, preda, pada nica mornar li jidrući.

Pa i završivši Juditu nije pjesnik mogao zornije predstaviti kraj svojega truda, nego slikom lađe što, ulazeći u luku nakon mučne plovidbe, spušta jedra:

Trudna toga plova ovdi jidra kala plavca moja nova...

Spomenimo usput da je to bilo doba najvećih svjetskih pomorskih otkrića, koja su uzbuđivala renesansne duhove i o kojima se pričalo, pogotovo u pomorskome Splitu: 1492. otkriva Kolumbo Ameriku; 1497. oplovio je Vasco da Gama Rt dobre nade; 1519. prolazi Mageljan tjesnacem nazvanim po njemu. Zbog svega toga ne začuđuje podatak da su tri Markova brata bili soprakomiti na mletačkim galijama. I njegov nećak Jerolim plovio je na splitskoj galiji po Istoku, na kojoj je soprakomit bio Dujam Papalić, pa je vjerojatno i poginuo u ratnom pohodu. Markov brat Aleksandar bio je najstariji nakon njega. Stoga mu pjesnik oporukom ostavlja svoju kuću kod Sv. Ivana i kod njegove kuće. Aleksandar je vršio razne ugledne dužnosti u splitskoj komuni. Tako je bio gradski blagajnik u vrijeme izgradnje obrambenih zidina 1501. godine. Kasnije se spominje u spisima kao gradski sudac i član plemićkoga vijeća. Oženio se Klarom iz obitelji Alberti. Umro je 1533., pa je jedini od braće Braća i sestre

77


Kristofor Kolumbo i Vasco da Gama, ljudi Marulovog vremena

i sestara nadživio Marka. Drugi brat, Ivan, vršio je službu općinskoga egzaminatora. Godine 1501. imenovan je soprakomitom, zapovjednikom splitske ratne galije, ali se već sljedeće godine spominje mrtav. Brat Petar oženio se Jelenom, također iz obitelji Alberti. Bio je gradski vijećnik i egzaminator (ispitivač notarskih isprava). Vršeći dužnost zapovjednika splitske galije, otputovao je na Istok. Umro je između 1503. i 1504. Četvrti pjesnikov brat, Valerije, oženio se Jelenom iz imućne splitske obitelji Cindro. S njom nije imao djece, ali je imao dvoje s nezakonitom ženom, sluškinjom Katušom, koje se sjetio u oporuci. I on se 1502. navodi kao soprakomit splitske galije, a umro je na moru vršeći službu. Kada je 1502. iznenada umro, Marko se skrbio o njegovoj udovici, s kojom je zatim živio u zajedničkom kućanstvu, a brinuo se i o njegovo dvoje vanbračne djece. Brat Šimun odao se kockanju, pa ga je Marko u jednoj latinskoj pjesmi korio: 78

Braća i sestre


Šimune, daj se već jednom okani kockanja griješnog: Sramna je zabava to, sramna za plemićki rod --1501. godine naglo su umrla braća Petar i Ivan. Marko je, posvetivši se knjizi, kako veli Frane Božićević, brigu oko vođenja obiteljskoga imanja ostavio Valeriju. Kada je umro 1520., shrvala ga je ta smrt, jednako kao i brata Šimuna, pa je pokojnome Valeriju spjevao elegiju, uputivši je prijatelju Frani Božićeviću:

Ljuto me tištaše, Frane, umriće brata mi dragog: Suza ne pristade tok, brezmirni svlado me bol, Svega od onog, ča negdar duši mi pridrago biše, Svega od miloga, znaj, najdraži biše mi on. Ljubeznom, iskrnjom njegovom riči se koristih često; Nigdare njegov mi čin kakovu nanese vrid. Višto i zdušno je on i u općinskim dilovo poslim, Zatim i vridno je svoj vlastiti redio dom. Marom njegovim jošter obilnije rađaše polje, Plodova njinih se pun hambar povijaše naš. Gorice one sunčene i poljane lozina sada Daše nam tolici grozd jedva da u bačve sta. Prem je u miru mi tada i radosti ticalo vrime, Ipak je muzama sveđ obuzet bio mi duh. Njega izgubiv sad brige mi pristižu umisto mira, Bezbrižni otira čas dotekla, tegobna skrb. (Prijevod s latinskoga Nikole Šopa). Braća i sestre

79


Ljubav prema bratu Valeriju prenio je stari pjesnik na njegovu udovicu Jelenu koja je zajedno s njime živjela, osiguravši joj oporukom do smrti uživanje njegove kuće kraj Sv. Ivana. U dodatku svojoj oporuci navodi Marko razlog zašto se toliko brine da osigura udoban život nevjesti Jeleni:

... to sam učinio radi ljubavi koju je prema meni iskazivala u svakoj prilici, kao prema svome ocu: iskazivala mi je poštovanje i poslušnost na isti način kao da mi je bila kći ili rođena sestra istoga oca ili majke, a ne nevjesta, pa stoga radi njenih zasluga prema meni nisam htio biti nezahvalan...

Pjesnikov brat Šimun bio je časnik konjaništva. Prema nekim podacima Šimun je umro malo nakon povratka kući iz jednog ratnog pohoda, dočekan sa svim počastima, 1475. ili 1476. godine. Šimun se od 1478.1482. spominje kao općinski egzaminator, pa se kao mrtav navodi tek 1513 godine. Datum Šimunove smrti ima određeni značaj za Marulićev život, jer smo vidjeli da Božićević navodi kako se pjesnik nakon bratove smrti odrekao udobnoga života i prepustio asketskome. Imao je Marko Marulić, konačno, i dvije sestre. Andrijana mora da je umrla rano, jer je Božićević ne spominje među pjesnikovom obitelji. Bira je - veli Božićević - pak prezrela bračni život i provodila život neudata i u najranijoj svojoj dobi posvetila se Bogu u samostanu Sv. Benedikta. Kod nje se našlo vrlo mnogo književnih djela i poslanice koje potiču na dobro i sveto življenje, a napisao ih je na domaćem jeziku sam Marko svojom rukom. Djevojke iz plemićkih obitelji odlazile su u samostan ne uvijek iz pobožnosti, kao što veli Božićević, nego ponekad i iz profanih razloga. Nikola Marulić, koji je imao pet sinova, a ne obilnu baštinu, šalje kćer u samostan, ne mogavši je opskrbiti doličnim mirazom, iako je određeni miraz morala ponijeti i u samostan. Ženski benediktinski samostan u Splitu nalazio se izvan sjevernih zidina Dioklecijanove palače i bio je branjen vlastitim zidinama. Zvao se 80

Braća i sestre


i Blaženoga Arnira, jer je u njemu položeno tijelo splitskoga nadbiskupa kojega su Poljičani kamenovali

kada

se

s njima prepirao oko crkvenih posjeda u Dubravi. Nedugo prije dolaska Bire u samostan, izradio je u njemu majstor Juraj Dalmatinac gotičku kapelu s oltarom Bl. Arnira i reljefom s prikazom njegova kamenovanja,

Kapela bl. Arnira, ostatak benediktinskog samostana u kojemu je živjela pjesnikova sestra Bira

remek-

djelo naše stare umjetnosti (danas u Kaštel Lukšiću). Život plemićkih kćeri u samostanu često je bio dosadan, pa se pjesnik brine da zabavi sestru brojnim više šaljivim nego moralnim pjesmama. U pronađenom Marulićevom rukopisu života svetaca i molitava često se s ljubavlju obraća dragoj sestri: sestrice bogoljubna, jedina sestrice, sestrice pridraga... Pisao ih je isključivo hrvatskim jezikom, jer žene u Splitu, kako je malo zatim posvjedočio Mlečanin Giustiniani, nisu znale drugoga jezika do materinjega. Tako njoj Marko posvećuje satirične pjesme Anka Satira i Spovid koludric od sedam smrtnih grihov, a ostalim njezinim drugaricama dvije poslanice u prozi i šaljivu pjesmu Poklad i Korizma. Ta se Marulićeva djela temeljito razlikuju svojim veselim ugođajem i bezbrižnošću od ostalih pjesničkih i moralnih njegovih sastava. Kao da su i samome Maruliću bili potrebni kao trenuci odmora i vedroga predaha, a usto su bili potaknuti ljubavlju prema sestri koludrici. Braća i sestre

81


Baba Rada reče Anci: “što se, gospo, ne udaš? da skačemo jur u tanci, veseleći tebe i nas” Tako počinje Anka Satira, a Poklad i Korizma, kojoj nije sačuvan početak:

Trbuška viteza porazi fra Dezun, šakom ga poveza i oboti (udari) mu kljun. --Dezuna naskoči sladolik Katunar, i ražanj protoči kroz njegov brevijar, da njega ne rani; on cokulom zamah, udri ga po rami i tišće njim u prah. --Spovid koludric od sedam smrtnih grihov počima zvonko onomatopejski: Opatica gospa Bona zvonila je u sva zvona; --I sastavljajući oporuku mislio je pjesnik na sestru Biru, ostavivšijoj dvije drage uspomene:

Svojoj sestri Biri, koludrici Sv. Benedikta, ostavljam svoj srebrni sat, što sam ga nekada dobio od gospodina Petra Berislavića, tada hrvatskoga bana i vesprimskoga biskupa, da se moli Bogu za njega koji je poginuo boreći se protiv neprijatelja.

Njoj je ostavio i Evanđelje što ga je vlastoručno oslikao.

82

Braća i sestre


s

Split Marulićeva doba Rekli smo da se Split u Marulićevo doba sastojao od staroga grada, tj. istočne polovine unutar zidova Dioklecijanove palače, i novoga grada, zapadno od Palače. Izvan toga grada, opkoljenoga zidinama, nalazila su se dva predgrađa s pučkim kućicama, bez ikakve obrane, Veli Varoš na zapadu i Lučac na istoku. Stari je od novoga dijela grada dijelila glavna gradska ulica, koja je na sjeveru počinjala od Vrata od Pisture, išla današnjom Bosanskom ulicom do Narodnoga trga, tada zvanog Trg sv. Lovre, a poslije Trg oružja, zatim današnjom Marulićevom ulicom do širine pred crkvicom Sv. Mihovila na obali (in ripa maris) i do trga pred mletačkim kaštelom, što je od južnih zidina Dioklecijanove palače bio odijeljen Morskim vratima (Vrata od mora). Svaka polovina grada popri-

Trg oružja, danas Narodni trg, sa Željeznim vratima Dioklecijanove palače u XVIII st. (L. F. Cassas)

Split Marulićeva doba

83


jeko je bila podijeljena ukupno u četiri gradske četvrti, nazvane prema istaknutijim crkvama u njima: Sv. Martina, Sv. Duje, Sv. Duha (Sv. Marije) i Sv. Mihovila. Gradske su se ulice zvale prema crkvama, istaknutijim plemićkim palačama u njima, prema zanatlijama okupljenima u pojedinim ulicama (tako Zlatarska ulica, a vjerojatno i kožarska, kovačka, mesarska i dr.). Trgova je u gradu bilo malo, jer je svaki metar prostora unutar gradskih zidina bio dragocjen. Valja uzeti u obzir da se još od dvanaestoga stoljeća, od vremena Tome Arhiđakona i oblikovanja gradskoga Statuta, grad nije prostorno uopće povećavao, a brojem stanovnika gotovo se udvostručio. Posljedice toga bile su uske uličice i uske, a relativno visoke kuće, čak na četiri kata. Tek u Marulićevo doba, u renesansi i tijekom šesnaestoga stoljeća, pojedine plemićke i obogaćene trgovačke obitelji mogle su sa-

Trg Sv. Lovre (danas Narodni trg) iz Marulićeva vremena. Kneževa palača, Komunalna palača, palača Karepić, stražarnica, toranj sa satom i zvonom. (Rekonstrukcija: D. Kečkemet)

Narodni trg (Pjaca) danas

84

Split Marulićeva doba


Mandrač Matejuške danas

graditi i prostranije palače, pregradivši obično građevni sklop od nekoliko starih romaničkih ili gotičkih kuća. Postojala su tada u Splitu samo dva prava trga: popločani Katedralni trg, ili Trg sv. Duje, i navedeni Trg sv. Lovre, koji je tijekom vremena popločavan i tako od poljane postao plokata. Izvan sjevernih gradskih zidina bila je poljana zvana Pistura, na koju je tada već prenesen pazar s Poljane sv. Lovre. Izgrađenu gradsku luku tvorila je istočna polovina današnje rive, ograđena s istoka i zapada zidom što se spuštao u more. Na južne zidine Dioklecijanove palače oslanjali su se kućerci, odajući slikovitost lučkoga života, a skladišta robe što je već tada karavanama stizala iz Bosne i iz daljega Balkana, ili one što je iz Venecije stizala lađama, namijenjena Istoku, nalazila su se u djelomično otkopanim (ili još nezatrpanim) podrumima Dioklecijanove palače. Na zapadnoj strani gradske luke dizao se impozantni kompleks Gradskoga kaštela, što se od današnje sačuvane glavne kule (pogrešno kasnije nazvane Hrvojevom kulom)prostirao do u more, s pet kula i spojnim zidovima. Dalje do Matejuške bila je pjeskovita obala, gdje se bacalo smeće, gdje se dizala klaonica, bojadisari bojili platno i konope, stajale preše za ulje i sl. U mandraču Matejuške držali su varoški ribari lađice. Tu se izlijevao potok boćate vode, na kojemu su žene prale robu, i nekoliko sumpornih izvora. Tu se, izvan gradskih zidina, nasuprot Vrata mesar-

Split Marulićeva doba

85


Lijevo: Marulić je oporučno ostavio novac za gradnju zvonika splitske stolne crkve

Desno: Katedrala sv. Dujma danas

nica, dizao samostan franjevaca konventualaca, skladna kamena zgrada s dva slikovita klaustra. Istočno od grada bio je dominikanski samostan, što su ga Mlečani u doba turskih ratova porušili i kasnije opet sagradili. Do njega su Marulićevi imali jedan svoj posjed. Sjeverno od zidina Dioklecijanove palače prostirao se već spomenuti ženski benediktinski samostan, zvan Blaženoga Arnira. Glavna zgrada sa skladnim dvorištem građena je u Marulićevo doba u lijepom renesansnom stilu, s ulaznim vratima nad kojima je bila skulptura Oplakivanja Kristova. Samostan, napušten u vrijeme Francuza, zatim pretvoren u vojnu bolnicu, porušen je nakon Drugog svjetskog rata, da se pruži slobodniji pogled na sjeverne zidine Dioklecijanove palače. Najpoznatiji srednjovjekovni samostan, benediktinski samostan Sv. Stjepana pod borovima nalazio se na istoimenom rtu na ulazu u splitski zaljev, ali je u Marulićevo doba već bio napušten. Zato je u to vrijeme sagrađen franjevački samostan Sv. Marije u Poljudu, koji je tada postao omiljeno posljednje počivalište splitskih plemića. Radi obrane od Tura-

86

Split Marulićeva doba


Mletački kaštel u Splitu. Rekonstrukcija.

ka bio je opkoljen zidinama i osiguran visokom kulom. Taj su samostan gradili franjevci koji su bježali iz Bosne i Hercegovine pred Turcima, jednako kao i samostan Gospe od Pojišana i kasnije Gospe od Zdravlja. Spomenimo u gradu još i drugi ženski samostan Sv. Marije de Taurello na Obrovu. Samostanci su, dakle, tvorili znatan dio stanovništva Marulićeva Splita. Crkava je u gradu bilo mnogo više. Neke su od njih i danas sačuvane, ali je mnoge uništilo vrijeme. Ponos Splita bila je katedrala, bivši

Kaštel što su ga Mlečani podigli u splitskoj luci u XV stoljeću

carev mauzolej, ili još točnije, njezin vitki zvonik koji je građen od trinaestoga do šesnaestoga stoljeća (koje se gradnje i Marulić

Split Marulićeva doba

87


sjetio u oporuci). Osim katedrale, na samom su Trgu sv. Dujma (danas Peristilu) bile još tri crkvice: jedna pod južnim protironom (druga je sagrađena kasnije) i dvije na istočnoj strani: Sv. Roka i, danas porušena, Sv. Barbare (od topnika). Na glavnom gradskom trgu dizala se gotovo duž cijele sjeverne strane lijepa gotička Komunalna palača, od koje ostao samo istočni dio s ložom. Pred njom je stajao kameni štandarac za zastavu s likom lava sv. Marka. Glavno upravno tijelo u gradu bilo je Veliko vijeće, a sastojalo se od svih muških članova plemićkih obitelji koji su navršili osamnaestu godinu. Upravne poslove pak vodilo je Malo vijeće, koje je birano unutar Velikoga vijeća. Otkada je Split pripadao Veneciji uloga je kneza postala mnogo veća nego nekada načelnika. Kneza (zvao se Knez i kapetan Splita) slala je Venecija, a mijenjao se u pravilu svake druge godine. U gradu se i dalje živjelo i upravljalo na temelju Statuta, sastavljenoga u XIV. stoljeću, ali su Mlečani postupno, što raznim izmjenama njegovih pravila, a što samom praksom, tijekom vremena ograničili njegovu važnost. Na čelu čitave mletačke pokrajine Dalmacije i Albanije stajao je generalni providur, a u slučajevima rata biran je glavni oružani zapovjednik. Administraciju raznih općinskih dužnosti obavljali su počasno pojedini splitski plemići, koje bi za kratka vremenska razdoblja (obično tek za četiri mjeseca) biralo Veliko vijeće. Tako su postojale dužnosti gradskih sudaca, soprakomita (zapovjednika) ratne galije, savjetnika, egzaminatora (ispitivača spisa), procjenjivača, sindika, procjenjivača žita, utjerivača porezne desetine, blagajnika, rizničara, operarija gradnje zvonika katedrale, prokuratora ženskih samostana, nadzornika zdravstva, nadzornika putova, nadzornika lihve i oporuka, komunalnog advokata i dr. Pučani nisu mogli obavljati te dužnosti ne samo zato što nisu bili plemići, već zato što nisu, zaposleni, ni imali vremena za njihovo obavljanje. Osim toga, imala je komuna svoje stalne plaćene činovnike, 88

Split Marulićeva doba


Katedralni trg (Trg Sv. Dujma, Peristil) u XVIII st. (L. F. Cassas)

koji nisu bili plemići, poput gradskoga liječnika, ljekarnika, oružara, učitelja, kamerlenga, kneževa kapelana, orguljaša i dr. Najutjecajnija ličnost u gradu nakon kneza bio je nadbiskup. Do dolaska Venecije 1420. nadbiskupa su birali splitski svećenici i građani. Ali otada ga bira izravno rimski papa, po sugestijama Venecije. Među tim nadbiskupima bilo ih je koji su jedva vidjeli Split: došli bi da sakupe svoje prihode, a živjeli su udobnije u Rimu ili drugdje u Italiji. Ali bilo je i takvih koji su bili najprisnije vezani uz grad i njegove probleme, nastojeći mu umnogome pomoći. Bilo je i takvih, poput Bernarda Zane, koji su ga i oružjem branili kada je ustrebalo. Članovi Kaptola stolne crkve, najvišeg crkvenog tijela u gradu, pak bili su Splićani i oni su se često suprotstavljali stranome nadbiskupu, zahtijevajući osobito da on stalno boravi u gradu i dijeli s njim i dobro i zlo. Splitske smo samostane već spomenuli. Istaknute organizacije u životu grada bile su brojne bratovštine. Bile su to više svjetovne nego religiozne udruge, uglavnom pučana i težaka iz predgrađa (bila je samo

Split Marulićeva doba

89


jedna plemićka bratovština, Sv. Sakramenta), sa svrhom međusobnog pomaganja bratima i njihovih obitelji. Zatvorene, isključivo staleške (cehovske), bratovštine u Splitu nisu postojale, osim jedne: pomoraca Sv. Nikole. Bratovštine su imale popise članova na dugim pergamentnim svicima (opute) i pravilnike (matrikule) kojih su se morali svi pridržavati. Članovi bratovštine su nosili na svečanostima, u procesijama i na sprovodima, tunike s kukuljicama i to svaka bratovština druge boje, pa je i ta odjeća pridonosila slikovitosti i stanovitoj mistici tih svečanosti. Stanovnici splitskih predgrađa, Veloga Varoša i Lučca, nisu bili obuhvaćeni svim dužnostima i pravima ostalih građana, jer nisu ni smatrani pravim građanima, nego pridošlicama što su se tek sklonili izvan grada. U vrijeme turske opasnosti, kada bi redovito njihove kućice prve planule, osjetila se potreba da se i oni barem donekle društveno i obrambeno organiziraju. Stoga im vlast određuje kapetana varoši, a sami oni biraju svojega starješinu gaštalda. Braneći u prvom redu sebe i svoje skromno imanje, varošani su ujedno bili i najbolja obrana Splita, pa su se i Splićani vremenom sa sve više pažnje odnosili prema njima.

90

Split Marulićeva doba


M

Marulićev život u Splitu Marko Marulić je, poput ostalih splitskih plemića, obavljao razne komunalne dužnosti. Njegova pravna izobrazba u tome mu je zacijelo pomogla. Velika mu je olakšica bila što se obiteljskim imanjima bavio brat Valerije, pa je Marko tek nakon njegove smrti, u starosti, s nezadovoljstvom, morao preuzeti i tu brigu. Marko, Valerije i žena mu Jelena, čini se da su živjeli u zajedničkom kućanstvu u obiteljskoj kući kraj Sv. Ivana, jer je pjesnik ostao neženja. Pretjerujući zacijelo u opisivanju pjesnikova povučenog i pokajničkog života, opisuje ga Frane Božićević u posmrtnome elogiju: U jednom dijelu palače prigrlio je sobicu s knjigama i tu živio vrlo skromnim sredstvima. Očito je da je pobožnost pjesnikova preuveličana, dosljedno naravi posmrtne pohvale istaknutog crkvenog pisca. Ali istina je i to da Marko Marulić nije mogao napisati sva ta brojna djela (a sva ni ne poznajemo), da nije povučeno i marljivo radio. Ako je puk splitski u njego-

Preostali dio Komunalne palače s ložom u kojoj je i Marko Marulić obavljao razne gradske dužnosti

Marulićev život u Splitu

91


vu povučenom radu vidio tek molitvu, nije ništa neobično. Samac, bez obitelji, oslobođen materijalnih briga, mogao se u potpunosti posvetiti književnome radu. A da nije potpuno samotnički živio dokazuje Božićević, veleći da je bio ugodan i fin u društvu, što se za čovjeka koji se potpuno povukao od društva ne bi moglo reći. Bio je vrlo prisutan u splitskom javnom životu. Njegovu društvenost dokazuju i vlastiti stihovi kojima iz Nečujma pozdravlja one “intima quos nobis jungit amicitia” (koje sa mnom veže srdačno prijateljstvo). On obilazi s Dinkom Papalićem solinske starine; on putuje Italijom i bilježi antičke natpise. Koliko je svoju pravničku naobrazbu primjenjivao u praksi nije nam u cijelosti poznato. Iz arhivskih isprava doznajemo da je zastupao na parnicama članove svoje obitelji: 1474. u korist svoje majke, a u vezi s oporukom djeda Nikole de Albertija. Godine 1478., u diobi Marka i njegove braće s rođakom Dujmom, izaberu braća za suce svoje prijatelje trogirskoga humanistu Koriolana Ćipika i splitskoga plemića Petra Sriću, zaslužnoga za objavljivanje prvoga izdanja Judite. Marko se u ispravama često spominje kao vlasnik obiteljskih zemalja, u vezi s ugovorom s kolonima koji su ih obrađivali i u vezi s diobom tih zemalja među braćom. Tako Marko i brat mu Aleksandar dijele među sobom 1513. staru obiteljsku kuću kraj krstionice Sv. Ivana. Marko kao iskusan pravnik zastupa često majku i braću pred vlastima. Njega biraju braća i rođaci i kao izvršitelja njihovih oporuka, imajući povjerenja u njegovu stručnost i njegovo poštenje. Pjesnik se često parniči s rodbinom u vezi s ostavštinom. Umiješan je i u spor s Papalićima, u kojemu su se neka pisma njegova oca proglasila krivotvorenima. Marulićeva oporuka iz 1521. pravnički je vrlo stručno sastavljena. Da se pjesnik potpuno odao povučenom i asketskome životu ne bi se toliko brinuo oko životnih dobara, pa i u starijim svojim godinama. Nema podataka da se Marulić profesionalno bavio odvjetništvom. U jed-

92

Marulićev život u Splitu


nom latinskom epigramu, kad ga se pravilno čita, dobiva se opis poštena odvjetnika, a kad ga se čita unatrag, nepoštena odvjetnika.

Mirnost, a nikako svađa, počtenje i pravedna parba, Blago mi jedino jest: uvike pravedan sud. --Kao plemić splitski i član Velikoga vijeća obavljao je Marko Marulić dužnosti egzaminatora, počasnoga suca, člana sudišta i dr. Nalazimo ga češće i u Veneciji, gdje se mogao opskrbljivati potrebnim knjigama i brinuti se za izdanja svojih. Tako znademo da je 1481. odvezao brodom u Veneciju na prodaju vino, suhe smokve i sukno. U jubilarnoj 1500. godini putuje kao hodočasnik i u Rim. O rasipničkom životu tadašnje splitske mladeži (kojoj je nekoć i pjesnik pripadao) i uzornome životu uglednoga, već staroga Marka Marulića, svjedoči i jedno pismo iz 1518. godine, sačuvano u Mletačkome arhivu. U njemu splitski knez Franjo Celsi izvještava mletačkoga dužda:

Prejasni i predični vladaru, Uznemiren sam pritužbama građana ovoga grada da njihova djeca, ta zabludjela mladost, igraju onim što se sabere berbom, trošeći to od čega bi morali živjeti sa svojim očevima i obiteljima. Videći da ne samo preziru očinske opomene veoma učenoga gospodina Marka Marulića, čovjeka u godinama, koji veoma poštuje gospodina Boga, koje je opomene on pružao govorom i knjigama, a također i slikama paklenih muka i strašnih likova, što ih je izlagao na trgovima.

Ti dobri nauci staroga pjesnika i teologa zaista ništa nisu imali zajedničkoga s njegovom mladošću. Himbena mladosti! Tašćino velika! kao da se već iz jednog drugog svijeta Marulićev život u Splitu

93


obraća mladeži koja je, opet, u to doba, kako vidimo iz suvremenih zapisa - pa i iz navedenog pisma - živjela krajnje slobodno i raspojasano. Uzaludne su njegove opomene:

Tance ne vodite, ne spivajte pisni, unesto (čestito) hodite, a ne kao bisni. Ne općite svite (oblačite haljine), oholost ke stiču, Ali svilne kite, na grih ke potiču: postolce žentilne (ljupke), lipo izrezane, košuljice bile, svilom priplitane.

94

Marulićev život u Splitu


M

Marulićev prijateljski i književni krug Pa ipak, nije Marko Marulić uvijek imao takve nazore o društvu, razonodi i zabavi. Inače ne bi nikada stekao tako veliki krug ne samo poštovalaca, nego i intimnih prijatelja, koji su iskreno žalili za njim kada je umro i kojima je posvetio neke od najljepših svojih pjesama, a oni njemu svoje.

Za života - pisao je Frane Božićević - imao je tri vrste prijatelja. Prvoj vrsti pripadaju oni koji su, premda odsutni i ne poznajući ga osobno, ipak na temelju glasa koji se širio imali o hvaljenim mu djelima izvanredno visoko mišljenje; pa opet, nisu se prevarili u velikim očekivanjima koja su o njemu stvorili. To su bili vrlo slavni ljudi i u većoj milosti sudbine, to jest Dominik Grimani, božanskom milošću biskup Porta i prepoštovani kardinal Svetoga Marka; Petar Berislavić, vesprimski biskup i slavni hrvatski ban; Kristofor Marcello, krfski nadbiskup; Augustin Mula, plemeniti mletački patricij; Bernard Zane, magistar umijeća i svete teologije, metropolitanski nadbiskup splitski,

Portal Papalićeve palače

95


te mnogi drugi čija imena u ovoj prigodi radi kratkoće izostavljamo. Drugo su mjesto zauzimali valjani i poštovani, no ipak manje učeni ljudi, među koje su se ubrajali Dmine i Jerolim Papalić, koji je svoje pjesme običavao i pjevati uz pratnju lire u vrlo živahnim ritmovima, Nikola Petraka, Marin Kutejev, Petar Gregorijanić i Alojzije Papalić;

Papalićeva palača, dvorište

ovu je dvojicu zbog osobite vjernosti imenovao posmrtnim izvršiteljima svoje oporuke. Zatim slijede ljudi koji su se odlikovali nemalom učenošću i bili vrlo istaknuti u pjesničkom umijeću; svi su se oni vrlo ugodnim riječima i vješto složenim pjesmama uzajamno i u zajedničkom društvu poticali na slavu besmrtnosti. Njihova su imena: Kristofor Papalić, izvrstan znalac obaju prava, Toma Niger, prepoštovani biskup trogirski, dva brata Cipika, Petar i Jerolim, istaknuti doktor obaju prava, dva brata Martinčića, Jerolim i Frane, vrlo učeni ljudi, ja, također Frane, premda umom i učenošću posljednji, ali nikomu voljan prepustiti prvo mjesto u ljubavi prema njemu, Nikola i Antun Alberti, ugledna i u književnosti vrlo upućena braća. Svi su oni i poslije Markove smrti posvjedočili svoje prijateljstvo krasnim i nebrojenim pjesmama.

96

Marulićev prijateljski i književni krug


Recimo još nešto o Marulićevu prijateljskom i književnom krugu, o navedenima i još o nekima, ne bi li barem tako postao bliži i potpuniji humanistički lik pjesnika koji je volio ljude. Sastajalo se to društvo po domovima splitskih plemićkih obitelji, naročito u gostoljubivome domu humanista Papalića, u velikoj gotičkoj dvorani izrezbarena drvena stropa i visokih kićenih gotičkih prozora, ambijentu što odaje vrsnoću u stil prvog graditelja i kipara toga vremena u nas, majstora Jurja Dalmatinca. U tim su se krugovima čitale pjesme, raspravljalo o književnosti i umjetnosti, muziciralo, natjecalo u govorništvu i komentiralo razna objavljena djela i suvremena zbivanja. Marko Marulić je, kao najugledniji, zacijelo stajao na čelu tih literarno-kulturnih sastanaka. I Jerolim Kavanjin opjevao je Marulića u Papalićevome domu:

Domu viđu Papalića meu svoje mudra i časna slavnom Marku Marulića veoma draga i prijazna knjige i pjesni za toj svite još meu njima zaimenite.

Sastajali su se, svakako, prijatelji i na drugim manje svečanim mjestima: po konobama, u dvorištima i vrtovima, u ladanjskim vilama ili utvrđenim palačama, i slobodnije pričali, raspravljali i pjevali, uz birano jelo i još bolje vino bogatih splitskih vinograda. Kao da opisuje to svoje društvo, pjeva Marulić u Juditi:

Sedeći za stoli, oni se čtovahu, ophode okoli, sluge jim landrahu (dvorahu); a druzi služahu vino iz bokare, črljeno livahu u zlate pehare. Ča peku, ča vare, druzi to nošahu,

97


na čiste lopare: jedno donošahu, drugo odnošahu, svrtaje (vrteći) nogami, dvorno pristupaju, segaje (pružajući) rukami.

Nije moguće zamisliti te prijateljske sastanke i razgovore ugodne bez ljubavnih pjesama i paprenih zgoda, jer zacijelo se na njima nije moraliziralo. Iako nam mladenačke ljubavne pjesme Marulićeve nisu sačuvane, zacijelo ih je pisao, zacijelo su se prepisivale (ako već ne tiskale) i kružile od ruke do ruke; pjevale uz lutnju. Možda ih je i sam, u staračkoj pobožnosti, uništio. Kao sjećanje na tu mladenačku ljubavnu liriku ostaju tek pojedini stihovi u Juditi i drugim moralnim djelima:

Kad ju je vidio, s prvoga prozora ranu je oćutio ljubvena umora; staše kako gora, sobom ne krećući, oči ne zatvora, k njoj ih upirući;

Zar bi netko tko nije poznavao ljepotu žena i tko je uvijek prezirao žensko kićenje kao taštinu, mogao ovako istančano i ovako zorno prikazati Juditino kićenje:

Toj rekši, izvi se iz vriće i vodom po puti umi se i namaza vonjom. Splete glavu kosom, vitice postavi, kontuš (odijelo) s urehom svom vazam (uzevši) na se stavi; s ošvom (zlatnom vrpcom) ruke spravi, uši s userezmi (naušnicama), na nogah napravi čizmice s podvezmi. --Zlatini žicami sjahu se poplici (pletenice), a trepetljicami zvonjahu uvici (uvojci);

98


stahu zlati cvići (cvjetovi) po svioni sviti (svilenom odijelu), razlici, ne rici (rijetki) po skutih pirliti (utkane šare), Svitlo črljeniti ja rubin na prstih, cafir se modriti, bilit na rukavih biser i na bustih (prsima), i sve od zlatih plas (pličica, toka) sjati se na bedrih prehitro kovan pas.

O hrvatskome banu Petru Berislaviću i o splitskome nadbiskupu Bernardu Zani već smo govorili. Papalići su bili rođaci, a ujedno i najprisniji prijatelji Marulićevi: jedan od njih tragično je poginuo u mladenačkoj avanturi s pjesnikom, ali o njemu Božićević šuti. Najtoplije prijateljstvo vezivalo ga je s Dominikom (Dminom, Dinkom) i Jerolimom Papalićem. S Dinkom je Marko obilazio solinske starine i meditirao o prolaznosti moći i ljepote. Dinko Papalić bio je neko vrijeme zapovjednik splitske galije, s kojom je zacijelo sudjelovao u borbama s Turcima. Jerolima Papalića pjesnik je osobito volio (intima quos nobis jungit amicitia). Za njega, kako smo vidjeli, veli Božićević Natalis da je svoje pjesme običavao pjevati uz lutnju, a Marulić u poslanici Božićeviću veli za njega Jerolim slavan na kitari (Hieronymu in cythara clarum). I drugi biograf istaknutih Splićana Marko Dumanić veli za Jerolima Papalića da je imao razvijen dar za pjesmu, da je bio vješt u pisanju latinskih, talijanskih i hrvatskih stihova. Jedna Papalićeva pjesma sačuvana je u Zborniku pjesama Frane Božićevića. Marulić je svoj latinski prijevod s talijanskog Petrarkine pjesme Vergine bella posvetio prijatelju Jerolimu Papaliću, koji ga je nagovorio da je prevede, a Frano Božićević preveo je zatim tu pjesmu na hrvatski. Sačuvana je i latinska poslanica što je Marko upućuje svojemu prijatelju Jerolimu. I pred smrt sjetio ga se Marko i ostavio mu Vergilova djela i još neke crkvene pjesnike iz svoje knjižnice. I Jerolim Papalić posjedovao je vlastitu knjižnicu, jer je 1538. darovao dominikanskome samostanu knjigu Govora pape Lava I., tiskanu 1485. Umro je u 52. godini života, pa je, dakle, bio mnogo mlađi od Marulića.

Marulićev prijateljski i književni krug

99


Dodao bih još nešto što povezuje Jerolima Papalića i Marka Marulića. U Nemzeti muzeju u Budimpešti čuva se tzv. “Papalićev kodeks”, u stvari zbirka prijepisa salonitanske kronike Tome Arhiđakona, tzv. “Qualitera” i kraćih kronika ostalih splitskih i drugih dalmatinskih srednjovjekovnih autora. Ta se rukopisna knjiga, od velikog povijesnog značaja, u prošlom stoljeću nalazila u bogatoj knjižnici trogirske obitelji FanfognaGaragnjin i jedan ju je njezin član zatim prodao Mađarima. Na korici knjige ispisano je ime Jerolima Papalića, pa je prema njemu, nekadašnjem vlasniku kodeksa, i nazvana “Papalićev kodeks”. Rukopis je oslikan i jednom svetačkom slikom, grbom Splita iz vremena ugarske vladavine i još jednim naknadno ucrtanim grbom. Nije uočeno, međutim, da je to grb obitelji Marulića, onaj isti koji nalazimo na obiteljskoj (ne pjesnikovoj) grobnici u Poljudu. Ta je srednjovjekovna Kronika, dakle, prije Jerolima Papalića, pripadala jednome Maruliću, najvjerojatnije samome pjesniku Marku Maruliću, koji je i docrtao obiteljski grb u njoj, a prije smrti je darovao svom najboljem prijatelju Jerolimu Papaliću. Tako se te dvije istaknute renesansne splitske ličnosti povezuju na djelu trećeg srednjovjekovnog splitskog velikana - Tome Arhiđakona. Božićević spominje među Marulićevim prijateljima nekoga Nikolu Petraku. Poznat nam je iz Marulićeva vremena tek splitski pjesnik Petar Petraka (Petrus Petrachius Aspalatensis) koji pozdravlja jednom poslanicom šibenskoga pjesnika Jurja Šižgorića. O pjesniku, biskupu i diplomatu Tomi Nigeru već smo nešto rekli u vezi s djelovanjem splitskoga nadbiskupa Bernarda Zane. Uz Marka Marulića to je svakako najzanimljivija i najistaknutija renesansna ličnost u Splitu. Imao je sve odlike i sve mane renesansnog svestranog čovjeka, a nadarenost i ambicija tjerali su ga uvijek naprijed. Rodio se Toma Niger (neki ga pišu i Nigris) između 1450. i 1460., pa je pripadao Marulićevoj generaciji, jednako kao i nešto stariji mu brat Kristofor. Završivši nauke Kristofor je postao rektor splitske škole 1479. godine, a Toma hvarske. Iz Hvara dolazi Toma Niger opet u Split, gdje vrši dužnost rektora škole. Navodi se u jednoj ispravi 1491. kao Magister Thomasius Niger de Spaleto, professor gramatice. Ali nastavničko zvanje 100

Marulićev prijateljski i književni krug


nije mu pružalo ono što je želio; kao svećenik mogao je tada postići mnogo više. Srećemo ga 1499. kao natpopa, vikara splitskoga nadbiskupa i administratora splitske katedrale. Godine 1502. već se angažirao u jednoj diplomatskoj misiji između Venecije i kneza Ivana Korvina, sina ugarsko-hrvatskoga kralja Matije. Na povratku iz Ugarske podnosi duždu opširno izvješće, a dužd ga je, kako veli mletački kroničar Marino Sanudo, pohvalio. Toma Niger. Nadgrobna ploča u samostanu u Poljudu.

Vrativši se u Split surađuje prisno

s

nadbiskupom

Bernardom Zanom u njegovim diplomatskim akcijama protiv Turaka. S njim prisustvuje i Lateranskom koncilu 1512., na kojemu Zane drži svoj alarmantni govor upućen papi i europskim vladarima. Taj je govor odmah tiskan, a priložena mu je Nigrisova poslanica Marku Maruliću. Toma Niger se, između 1512.-1514., angažirao u borbama pučana i plemića koje su planule u Splitu, usporedo s onima na Hvaru i u drugim mletačkim gradovima. Među zatočenicima koje splitski knez šalje u Veneciju lađom nalazili su se Marin Domić, vođa ustanka, Toma Niger i još nekoliko uglednih građana. Kada mu je 1514. odobreno da se vrati u Split, napušta Mletačku Republiku i pridružuje se hrvatskom banu Petru Berislaviću i ugarsko-hrvatskim velikašima u križarskome ratu povedenom protiv Turaka. Tada Marulićev prijateljski i književni krug

101


postaje vikar i tajnik vesprimskoga biskupa Berislavića. Ali Berislavićev križarski rat nije uspio zbog nesloge feudalaca i ban ostaje osamljen na poprištu. Tada nastupa Toma Niger, koristeći svoju diplomatsku sposobnost da pobudi u kršćanskih vladara zanimanje za borbu. Odlazi 1515. u Veneciju i izlaže Senatu potrebu zajedničkoga otpora Turcima. Zatim putuje 1516. u Rim i tu pred papom Lavom X. i kardinalskim skupom potresno izlaže opasnost što prijeti Ugarskoj, Hrvatskoj i ostalim zemljama. Situacija se pogoršala 1519. kada Turci provale i strahovito opustoše Hrvatsku. Toma Niger ponovno putuje u Rim, gdje je tom prigodom imenovan skradinskim biskupom. Istu misiju obavlja u Veneciji, zatim 1520. u Bruxellesu na dvoru Karla V, a zatim opet u Rimu. Tu doznaje da je ban Berislavić pao u bici 20. svibnja 1520. godine. Tada sam nastavlja borbu na diplomatskom polju. Videći da od nesložnih europskih vladara ne može očekivati nikakvu pomoć, oslanja se na Veneciju i papu. Kada Turci zauzimaju Knin i njegovo biskupsko sjedište Skradin, obraća se opet papi, tada Hadrijanu VI, da povede križarski rat protiv Osmanlija. Mato zatim prima ga, uz sve svečanosti, i mletački dužd. Papa ga čak šalje u diplomatsku misiju u Poljsku, u vezi s tamošnjim

Nadgrobna ploča splitskog plemića Janka Albertija u katedrali

102

luteranima. Klis je bila zadnja ključna obrana

Dalmacije.

Toma

Niger poduzima sve da ga Marulićev prijateljski i književni krug


sačuva od Turaka. On dovodi Petru Kružiću lađu punu streljiva, oružja i novca i zajedno s njime ulazi u opsjednutu tvrđavu. Nakon te pobjede dobiva Toma od pape trogirsku biskupiju, ali i dalje poduzima brojne diplomatske korake na duždevu i papinu dvoru. Već umoran, star i pomalo razočaran zbog nerazumijevanja europskih vladara, napušta trogirsku biskupiju i vraća se u rodni Split, gdje dočeka smrt. Njegov dostojanstveni humanistički lik ovjekovječen je u splitskom poljudskom samostanu na jednom izvanrednom portretu mletačkoga slikara Lorenza Lotta i na reljefu nadgrobne ploče, radu Duknovićeve splitske ili trogirske radionice. (Jedan nećak, ne dobivši očekivani dio ostavštine, razbio je Tomin nos na nadgrobnoj ploči, kako svjedoči pjesnik Kavanjin). Ali nije se Toma Niger istakao samo na diplomatskom i političkom polju, već i na književnome. Nisu sačuvani njegovi tada mnogo hvaljeni govori pred duždem, papom i kraljevima Matijom Korvinom i Karlom V, ali poznajemo neke njegove poslanice i pjesme. Spomenuli smo već poslanicu Marku Maruliću iz Rima, koju donosi Farlati. Okušao se i na historiografskom polju napisavši, na temelju istraživanja u rimskome arhivu, povijest solinskih i splitskih biskupa. Napisao je i pjesnički predgovor poznatoj povijesti Vinka Pribojevića O podrijetlu i zgodama Slavena. S Markom Marulićem bio je u veoma prijateljskim odnosima. Marulić mu je posvetio svoje poznato djelo Pedeset parabola (Quinquaginta Parabolae). Od ostalih Marulićevih prijatelja Božićević spominje trogirske plemiće dva brata Ćipiko, Petra i Jerolima. Prijateljevao je pjesnik zacijelo i s Koriolanom Ćipikom, poznatim vojskovođom i humanistom, i sastajao se s ostalim društvom u novom njegovom podignutom kaštelu u trogirskome polju (Kaštel Stari), ali više s njegovim sinom Jerolimom, splitskim arhiđakonom, kojemu je Marulić posvetio djelo Upućivanje u čestit i blažen život (De institutione bene beateque vivendi) i kojega naziva svojim najboljim prijateljem: Marko Marulić srdačno pozdravlja poštovanog u Kristu oca Jerolima Ćipika, stručnjaka za crkveno i građansko pravo, vrlo dostojnog kanonika i arhiđakona splitske metropolitanske crkve.

Marulićev prijateljski i književni krug

103


Slijede dva brata Martinčića, Jerolim i Frano. Bili su splitski plemići, a obojica su pisala hrvatske i latinske pjesme kada i Marulić. U duhu humanizma potpisivali su se imenom Matiniacus. Jerolim Martinčić, po sudu kasnijega biografa Marka Dumanića, bio je veoma cijenjen pjesnik i ostavio je za sobom mnogo radova, od kojih do danas nije gotovo ništa stiglo. U trogirskome zborniku pjesama Petra Lucića Vartlu nalazimo jednu njegovu pjesmu na hrvatskome jeziku posvećenu Bogorodici. Jerolim je inače bio u prijateljskim odnosima s hvarskim pjesnikom Petrom Lucićem, koji mu je posvetio neke svoje ljubavne pjesme i uputio mu četiri poslanice u stihovima. Iz jedne od tih poslanica doznajemo da se plemić Lucić sklonio u Split u vrijeme pobune hvarskih pučana i tu se družio sa splitskim Marulićevim krugom humanista i pjesnika. O životu Jerolima Martinčića ne znamo inače ništa, osim da je tragično poginuo, mučki ubijen. O bratu mu Frani Martinčiću poznato nam je nešto više: da je u mladosti bio neobuzdane ćudi, pa ga je otac poslao u Italiju, ne bi li se smirio; da se zatim odao učenju, stekavši veliko znanje; da je učio medicinu i pravo i bavio se također pjesništvom, ali ni njegove, tada hvaljene, pjesme nisu se sačuvale do danas. Marulić je hvalio u jednoj poslanici Franine dječačke pjesme, proričući mu još veće uspjehe, a njemu je uputio pjesmu - poslanicu o nevoljama starosti, što počima stihovima:

Budući tebi sam, Frane, ja najdraži sada od sviju, Želiš mi veli da broj proživim došasnih lit.

Frane Božićević spominje među dobrim Marulićevim prijateljima i dva brata Alberti, Nikolu i Antuna, ugledne ljude i poznavatelje književnosti. U splitskoj se katedrali, do južnih vrata, nalazi nadgrobna ploča Janka Albertija u punoj viteškoj opremi, s pohvalnim natpisom. Bio je to ujak

104

Marulićev prijateljski i književni krug


Iz zbornika pjesama Frane Božićevića Natalisa (Znanstvena knjižnica, Split)

Marka Marulića, majčin brat. Prije smrti, 1492., imenovao je izvršiteljem oporuke svojega nećaka Marka Marulića i njegova rođaka i prijatelja Dinka Papalića. Pjesnikov prijatelj Nikola Alberti bio je mnogo mlađi od njega. Učio je u Padovi, gdje se istakao poezijom na latinskom jeziku. Neka momačka avantura prisilila ga je da bježi iz Padove i prekine nauke. Ta ga je zgoda nadahnula da sastavi nekoliko ljubavnih pjesama. Vrativši se u Split, dao je Maruliću na ocjenu svoje stihove, a on se na njih osvrnuo također latinskim stihovima:

Quae mihi misisti, juvenem doctissime, scripta, Haec admiranti saepius ore lego.

Marko Dumanić, biograf slavnih Splićana, posjedovao je mnogo kasnije

Marulićev prijateljski i književni krug

105


više Albertijevih pjesama. Jednu od njih nalazimo u zborniku Carmina Nikole Božićevića, među Marulićevim pjesmama, jednako kao i jednu pjesmu Antuna Albertija. U povodu Marulićeve smrti odužio mu se i Nikola Alberti latinskim epitafom (u prijevodu N. Šopa):

Putniče, nastavi put i ne tuži na Markovu grobu, Ne smije njegova smrt stvarati tešku ti bol. Tjelesno zemlja mu krije, al’ duh mu na Olimpu živi, Slavnog mu imena glas lebdi na usnama svim.

Franu Božićevića Natalisa (1469-1542) često spominjemo u vezi s njegovom kratkom, ali jedinom izvornom Marulićevom biografijom - Vita Marci Maruli Spalatensis per Franciscum Natalem, concludem suum, composita - a sada je objavljena u izdanju splitskog Književnog kruga, u prijevodu Bratislava Lučina, što ju je prvi objavio tek Daniele Farlati 1765. u djelu Illyricum sacrum. I on je učio u Padovi, gdje se usavršio u latinskoj književnosti. Stoga se, premda je 1491. završio pravo, nije posvetio odvjetništvu, po želji očevoj, nego književnosti. Božićevićeve pjesme svi su hvalili. Posebno Marko Dumanić u već spominjanim biografijama slavnih Splićana (Synopsis virorum illustrium spalatensium, objavljenima u knjizi A. Cicarellija Opuscoli). Hvarski pjesnik Hanibal Lucić bio je počašćen Božićevićevim stihovima njemu posvećenima, pa mu uzvraća:

Od tebe, moj Frane, pohvaljen samo bit volim, neg od strane drugoga darovit; jer si svim ostalim na prida pisnikom, za to ti zahvalim zahvalom velikom...

106

Marulićev prijateljski i književni krug


I Jerolim Kavanjin pjevao je kasnije:

Božićevića pjesni hvale...

Božićević je preveo s latinskoga na hrvatski jednu pjesmu Franje Petrarke (Pisan aliti molitva gospodina Frančiska Petrarke od dive Marije bogorodice pričiste, po Frani Božićeviću u veras čestito stumačena). Latinske Božićevićeve pjesme poznajemo mnogo bolje od hrvatskih, jer se u Splitskoj Sveučilišnoj i znanstvenoj knjižnici čuva zbornik od gotovo 100 pjesama, njegovih i suvremenika, pod naslovom Francisci Natalis Carmina. U toj su nam zbirci sačuvane i neke pjesme Marka Marulića i njegova splitskoga književnog kruga. U elegiji posvećenoj papi Pavlu III. poziva ga Božićević da povede križarski rat protiv Turaka. Marka Marulića Božićević je neobično volio i cijenio. Autora Davidijade uspoređuje on s Vergilom i drugim antičkim pjesnicima:

Marko, uz njih i tvoja će blistati Davidijada Po njoj si, ako li ne prvi, al’ drugi si bar.

Među Marulićevim Glasgowskim stihovima sačuvana je i njegova pohvalna pjesma prijatelju Frani Božićeviću:

Frane. dok moje ime bez prestanka kuješ u zvijezde, Svoj mi posvećuješ stih, izičeš pohvalnu riječ, U meni divljenje bude vrsnoća tvoje Kamene (Camene) Izraz kojeg se sam ne bi postidio Feb. Lovorom tvoje će čelo ovjenčati aonske Muze, Sada i poslije tvoj vječno će živjeti glas. 107


Ovo ne govorim zato da uzvratim hvalom za hvalu, Nego zato što svoj nikad ne prikrivam sud. Kad bih i šutio o tom, kad svi bi šutjeli, ipak Šumski bi zborio lug, kamen bi zborio nijem. (Prijevod Darko Novaković)

Najljepšu svoju latinsku pjesmu napisao je Marulić kao poslanicu Frani Božićeeviću Odgovor Marka Marula u Nečujmu boravećega. Božićevićevo pismo sjeća staroga prijatelja, koji je pobjegao iz grada, na splitske prijatelje:

Milo i zdravljenja pripuno od tebe stiže mi pismo, Frane, o spona nam tih prijaznih čtovaču drag. Po njemu cinim ti, koli je privajna odsutnost moja Onima, kima sam vik pratilac bio i drug.

Spomenimo još neke humaniste i pjesnike koji su u to doba živjeli i djelovati u Splitu i zacijelo se kretali u Marulićevu društvu: Morao je Marko Marulić poznavati fra Bernardina Splićanina, autora hrvatskoga Lekcionara, tiskanoga u Veneciji 1495., koji je živio u poljudskome samostanu, ili onome na obali. Mlađi je od Marulića bio Krsto Balistić (Cristoforus de Balistis), nećak Tome Nigera, splitski kanonik, a od 1525. trogirski biskup. Živio je uglavnom u Trogiru, a bavio se teologijom i pravnim znanostima. Umro je 1559. godine. Koliko je Marulić bio u vezi s istaknutim Trogiraninom Ivanom Stafileom (1467-1528) nije poznato. Bio je on šibenski biskup, a istakao se također u diplomatskoj aktivnosti protiv Turaka, naslijedivši u tome bana Berislavića. Marulićevoj je generaciji pripadao i Simon Selymbrius, ali on je rano 108

Marulićev prijateljski i književni krug


napustio Split i nije se više vraćao kući. Umro je mlad 1496. u 36-oj godini života, ostavivši za sobom hvaljene latinske pjesme. Stihovima ga je, među ostalima, oplakao i Marko Marulić:

Occidit in teneris Simon Solymbrius annis, Incepit doctis cum resonare modis.

Donat Paskalić (Paschalitius) bio je splitski arhiđakon, pravnik i književnik. Pisao je u stihu i u prozi, ali je danas sačuvano malo njegovih latinskih stihova, među kojima i pjesma u smrt Marka Marulića; a također i epitaf za grob pjesnikov:

Koga to preteška pritište ploča - “O, ne pitaj, stranče”. Njega prizivni i čuj: “Marulić ovdi! Ja spim.” Marule, ti li tu ležiš? “Da, ja sam” - “Oh, Marule, zar je Odnijela i tebe kob?” - “Tilo - al’ ostade glas.”

Šibenskoga pjesnika Jurja Šižgorića već smo spomenuli. U svojoj je zbirci latinskih pjesama objavio 1477. i pismo što mu ga je uputio sedamnaestogodišnji Marko Marulić. I drugi je splitski pjesnik, Petrus Petrachius Aspalatensis, pozdravio Šibenčanina Georgiusa Sisgoreusa, ali latinskim stihovima. O njemu drugo ne znamo. Spomenimo i hvarskoga pjesnika Petra Hektorovića, iako znatno mlađega od Marka Marulića (1487-1572). Kada je Hektorović napisao svoje Ribanje (1555), a pogotovo kada ga je u Veneciji objavio (1568), Marulić nije više bio živ. Ali Hektorović je duboko poštivanje gajio prema Maruliću, koji je i njemu utro put u pjesništvu na hrvatskome jeziku. Poznati su Hektorovićevi stihovi u slavu Splita i Marka Marulića:

Marulićev prijateljski i književni krug

109


O Splite čestiti, ki si sriću imil, da s’ vasda njizdo ti razumnim ljudem bil! U tebi knjižnici mnozi se rodiše, veli razumnici, koji slavni biše; ljudi vridna broja, kojih glas mukal nî, vasda družba tvoja, bili su po sve dni; ki kriposti biše svake napunjeni, kako sami htiše, i vele hvaljeni. Li Marul nad svima, za reći rič pravi, najveću čast ima, i diku i slavu. Zvizdani meu svimi kako sja Danica, tako t’ meu mudrimi ime mu protica.

Rektor splitskih škola u Marulićevo doba (1487-1489) bio je poznati komentator Ovidijeve Eneide Bartolomeo Merula (koji s Marulićem nije ni u kakvim obiteljskim vezama). Pisao je tada latinske pjesme i splitski i brački plemić Toma Hranković. Marko Marulić mu je uputio dužu latinsku pjesmu koja počinje stihovima:

Nondum bis geminum memorant tua tempora lustrum, Tandem maturas edis ab ore sonos.

Spomenimo i istaknutog splitskog pravnika Andriju Bokarea, koji je umro u javnoj službi u Beneventu 1595. godine; također i splitskoga povjesničara šesnaestoga stoljeća Petra Cindra, koji je Luciću pomagao pri sastavljanju poznate povijesti Dalmacije i Hrvatske, ukoliko on nije već djelovao nakon smrti Marulićeve. U taj kulturni Marulićev krug spadao je, konačno, i splitski plemić Petar

110

Marulićev prijateljski i književni krug


Srića, zaslužan za tiskanje prvoga izdanja Judite 1521. godine. Njegova mecenatska uloga protegla se i na gradnju zvonika splitske katedrale, jer je vršio dužnost nadzornika te gradnje. S tim humanističkim krugom Marulićeva doba ne prestaje književna djelatnost u Splitu. I nakon njegove smrti, tijekom čitavog šesnaestog stoljeća, djeluju u gradu istaknuti pjesnici, poput Frane Boktulića, Jakova Tartalje, Velizara Malaspalija, Aleksandra Komulovića, Matije Albertija i drugih. Toj živoj djelatnosti zacijelo je, svojom impresivnom ličnošću i svojim djelima, osobito onima na hrvatskome jeziku, pridonio baš Marko Marulić Splićanin.

Marulićev prijateljski i književni krug

111


S

Slikar i kipar Marko Marulić Frano Božićević Natalis zabilježio je u kratkoj Marulićevoj biografiji: Bio je neobično bistra uma, vrlo pronicav. Što god je htio, slikao je kao Apel, klesao kao Lizip, oblikovao kao Praksitel. Još kao dječak pokazivao je izvanredne sposobnosti. (... pingebat, ut Apelles; sculpeat, ut Lysippus; formabat, ut Praxiteles...). Božićević je Marulića dovoljno mogao prodičiti kao pjesnika i filozofa, a da bi mu morao pridavati i likovne kvalitete, kad ne bi bilo istine u tome. Kukuljević je sumnjao u doslovno značenje tog Božićevićeva podatka, smatrajući da je on htio reći da je Marulić bio u svemu izvanredno sposoban i da je usporedbu s antičkim umjetnicima tek slikovito upotrijebio. U to bismo mogli i povjerovati, kad ne bi bilo i drugih podataka koji govore o tome da je Marulić zaista bio vješt slikanju. U popisu knjiga svoje knjižnice što ga prilaže oporuci, spominje Marulić i knjižicu O slikarskoj umjetnosti (Libellus De arte picture). Ali to još ne bi bio dokaz da se i sam bavio slikarstvom. U istoj oporuci ostavlja Marulić svojoj sestri koludrici Biri svoju knjigu sa slikama iz evanđeoske povijes-

Judita ubija Holoferna. Drvorez.

112

Slikar i kipar Marko Marulić


Kralj. Drvorez iz II izdanja Judite

ti što sam je svojeručno sastavio i oslikao (Eidem lego libellum meum cum picturis historie evangelice manu mea compositum arque depictum). I neke rukopisne knjige što su se srećom sačuvale, Marulić je ne samo ispisao, nego i iskitio i oslikao skromnim inicijalima. Tako je i prijevod srednjovjekovnog poznatog djela De imitatione Christi Marulić ne samo ispisao, već i oslikao inicijale grotesknim portretima, što podsjećaju na slične studije renesansnih slikara. I konačno, mislim da možemo Marulićevim smatrati drvoreze ilustracija prvog (1521) i drugog (1522) mletačkog izdanja njegove Judite. Posebno su nam zanimljive ilustracije drugoga izdanja Judite. Osim onih što se odnose na samu biblijsku priču, ima na naslovnoj stranici i unutar samoga teksta pet manjih drvoreza, koji pod vidom prikaza borbe Izraelićana protiv Babilonaca, u stvari prikazuju tadašnju borbu kršćanskih i osmanlijskih vojnika. To dokazuju odjeća vitezova i vojnika, kao i odjeća turskih ratnika, zatim oružje, amblemi grbova na Slikar i kipar Marko Marulić

113


Slika pakla, nekad u crkvici Sv. Jere na Marjanu (uništena)

kršćanskim zastavama, a polumjesec na turskoj zastavi. Na jednoj od tih ilustracija prikazano je čak kako Turci kolju svećenike, biskupe, pa i pape. Ne podsjeća li nas to na Marulićeve stihove iz Tuženja grada Hjerozolima: Petrov će hram postati štala njihovim konjima, Rim njihovo boravište, a sam papa postat će im rob. Pozadina dvaju bakroreza na kojima je prikazana borba s Turcima, prikazuje grad utvrđen zidinama i mnogim kulama. Na jednome iza gradskih zidina proviruje zvonik. I jedan i drugi grad, iako pojednostavnjeno izvedeni, veoma podsjećaju na srednjovjekovni Split, odnosno zidine Dioklecijanove palače, okružene kulama (koje još nisu bile rušene). Jednako je tako i raniji ilustrator Hrvojeva misala, želeći prikazati biblijske gradove, slikao ambijent Splita. I, konačno, na Marulićevo autorstvo ilustracija Judite izravno upućuje signatura M na jednoj od njih, na kojoj Turci progone i sijeku svećenike, ispod pape kojega Turčin kolje. 114

Slikar i kipar Marko Marulić


I ti Marulićevi drvorezi dokaz su da je, pišući Juditu, imao pred očima u prvom redu tursku opasnost i da je Judita imala zadatak poticanja na otpor i na hrabrost. Obratimo pozornost i na prije citirano pismo splitskoga kneza F. Celsija mletačkome duždu 1518., koji veli da stari Marulić nastoji svratiti raspuštenu splitsku mladež na pravi put govorima, pisanim djelima, pa i slikama paklenih muka što ih je izlagao na gradskim trgovima. Ne treba sumnjati da je autor tih slika bio on sam. Podsjećaju nas na opis tih zastrašujućih slika s veoma ružnim likovima slike pakla u crkvici Sv. Jere na Marjanu. Današnje slike na tome mjestu izradio je suvremeni splitski slikar I. Mirković, a na temelju starijih trošnih slika (od kojih je sačuvana fotografija jedne). Nemaju li te uništene slike iz Sv. Jere dalju vezu s Marulićevim slikama kojima je htio djelovati na pokvarenu splitsku mladež? Nekoliko je stručnjaka upozorilo da su Marulićevi opisi u Juditi, Davidijadi i nekim drugim pjesmama tako zorni i plastično prikazani, da ukazuju na likovnu senzibilnost autorovu. Ne podsjeća li nas jedan od brojnih Marulićevih opisa oluje na moru na stare zavjetne slike naših pomoraca, na kojima se krhke lađe bore s pobješnjelim morem:

Kako ki strašnima vitri zagonjen brod meu vali mnogima vodi prik slanih vod; svrta korablji (lađi) hod ne kuda bi hotil, da dajuć jidrom god, kud jih je duh zavil; li još se je usilil, kakogod se oprit, dokla je tamun (kormilo) cil, ne hteć o školj udrit.

Ili ne podsjeća li nas oblačenje i kićenje Judite, koja odlazi na sudbonos-

Slikar i kipar Marko Marulić

115


ni sastanak s Holofernom, na mladu ženu Katarinu Žuvetić na nadgrobnoj ploči u poljudskome samostanu? Nije li opis Holofernov pravi portret renesansnog tiranina:

A on ti sijaše oholo, visoko, a sam pogledaše po vojsku široko; krvavo mu oko, črjen biše obraz,

Lik splitske plemkinje Katarine Žuvetić u samostanu u Poljudu

brada jur nikoko, prosida, debel haz (trbuh).

Ili sljedeći stihovi kao da su dio Carpaccijevih renesansnih djevojačkih enterijera:

Postilja je bila na sridu komori, mehka, čista, bila, s pisani zastori.

Samo je slikar s osjećajem za krajolik mogao zgusnuti ljepotu svitanja na moru u četiri stiha: Kula samostana u Poljudu

116

Slikar i kipar Marko Marulić


Danica jur škoje zrakom odivaše, ter čerljeno polje suncu pušćivaše; sunce podivaše (pomaljaše) jur svitlu glavu van, jur svuda sivaše, jure bi bili dan.

I konačno, ne izaziva li nam najljepši Marulićev opis prirode, opis Suzanina perivoja, sjećanja na slike intimnih perivoja u cvijeću ranih renesansnih slikara; ili na onaj Marulićev orticello cum puteo, vrtić s bunarom, kod Sv. Dominika:

Imiše širok stan (kuću) mramorjem sazidan, iznutra ter izvan kolurom napisan (obojen), doli pak nanizan, kolondami (stupovima) sveden, po klondih (kolonama) ulizan lašćeć kako meden; uza nj trzan (livada) zelen mirisne travice, srid nje zdenac studen prebistre vodice. Okolo stolice kamene stojahu, nad njimi lozice sincu (sjenu) jim činjahu; kon njih se vojahu stabla perivoja, ka se zelenjahu, ne biše jim broja. A svaka njih hvoja puna voća biše, šušnjaše jim foja (list) kad vitar hlopiše (puhaše); totu bo rastiše, svake vrsti drevlje, pod kimi sin (sjena) biše,dubi, hrasti, jel’je; ceprisi ter borje, ter vrbe zelene, zeleno javorje, zgor loze vedene, 117


jabuke rumene i tkunje žutice, a kon njih sajene mendule sladčice; pak smokve krivice i zamoršćice, kih rano kljuju ptice kad zrile vide njih. Orisi nakon tih, lišnjaci, kastanje (orasi, lješnjaci, kesteni) i kruške slaje svih i šipci ne manje, i ke na pečene naranče vazimat, al rižuć na manje, općeno užimat (izažimati). Višnje ke budu imat žarak i sladak sok, črišnje ke pojimat (uzimati) dobro je izjid smok (nakon obroka); i praskve kim ni rok trgane da stoje, jere jim sagnje bok (strana) kada dan pristoje; da ne tako koje kladu gnile na tlo, davno snete (obrane) s’ koje, oskorušve su to. Biše jih stabala sto, ke kad usušahu, sedam badnji i po punih namirahu. Tuj se tad trgahu šešarci (šiške) visoko i ki jur crnjahu rogači nikoko. Zdol poljem nizoko miris slaji staše neg besidom koko izreć se mogaše: basilk (bosiljak) se bušače (sastav u busenu) s murtelom zelenom, vruta ushojaše (uznašaše) i mažurana s njom. Jošće stranom jednom sve rusmarin biše, malo niže pod kom red rožic restiše; uz taj red grediše još jedan red žilji (ljiljana),

118


od kih snig ne biše, kad prem pade, bilji. Kaloper sa smilji, garifuli, viole lica od berilji na civnih po stole. Lassa dir chi vole, ni pentur na svit bit (Nek kaže tko što hoće, ne bijaše slikara na svijetu) toli hitre skole (vješta umijeća), da spengat (naslikat) sve b’ umil.

I sam pjesnik, dakle, veli da nema slikara koji bi sve to znao bolje naslikati. U vrijeme humanizma i renesanse, uostalom, nije neobičan slučaj pjesnika, graditelja, slikara, kipara ili skladatelja u istoj ličnosti: Homo universalis oprečan je tip današnjemu čovjeku specijalisti. Sjetimo se tek najvećega, Michelangela, koji je bio odličan pjesnik, a jednako i graditelj, kipar, slikar; sjetimo se Leonarda i mnogih drugih. Sjetimo se, uostalom

Pustinjačka pećina i crkvica sv. Jere na Marjanu

Slikar i kipar Marko Marulić

119


Marulićevih suvremenika Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca, koji su bili jednako dobri graditelji kao i kipari. O likovnoj umjetnosti toga doba u Dalmaciji dosta je pisano. Bilo je to razdoblje kada se konzervativna cvjetna gotika sporo povlačila pred svježom, iako zakašnjelom, renesansom. Na Papalićevoj splitskoj palači, u kojoj je sjenovitoj loži dvorišta često Marulić pričao s prijateljima, imamo primjer lijepe i snažne gotike majstora Jurja u istočnome dijelu zgrade, a mlade renesanse u zapadnome dijelu. Jednako u susjednoj palači obitelji D’Augubio. Tako su nakon gotičkih palača istaknutih splitskih obitelji Papalića, Cambja, nepoznate obitelji kod Zlatnih vrata i drugih, počele nicati lijepe i skladne palače u renesansnom stilu, poput one obitelji Karepića na Trgu sv. Lovre i drugih nešto kasnijih,

nakon

Marulićeve smrti. Gotika

je

živjela

dugo ne samo u djelima majstora Jurja Dalmatinca (umro 1475.), već i u djelima njegove splitske radionice, što je u

Zavjetna crkvica protiv kuge Sv. Roka na Peristilu, za gradnju koje je Marulić oporučno pridonio

120

kićenim

gotičkim

oblicima

klesala

kamene

ukrase

splitskih građevina još čitavo stoljeće. Živjela je donekle i u djelima Jurje-

Slikar i kipar Marko Marulić


va mlađeg suradnika,

doseljenika

Splićanina, Andrije Alešija, oženjenog u Splitu i pokopanog u crkvi Sv. Duha; živjela je u ukrasima bračkih kamenara, koji su nerado i sporo prihvaćali novi stil. Najraskošnije se očitovala gotika u lijepome građevnom sklopu Komunalne palače, što je zauzi-

Juraj Dalmatinac: Bičevanje. Dio oltara bl. Staša u katedrali (XV st.)

mala gotovo čitav sjeverni dio glavnog gradskog trga. Renesansa Marulićevo

je

u

doba

dala vidni pečat gradskim ambijentima i ostalim građevinama. Spomenuli smo sjeverne gradske zidine na Pisturi s renesansnim reljefima, zatim crkvicu Sv. Roka, zaštitnika okuženih, podignutu u znak zahvalnosti nakon minule kuge. Marko Marulić se u oporuci sjetio crkvice Sv. Roka na plokati Sv. Dujma i priložio za njezinu gradnju, jednako kao što je priložio gradnji zvonika stolne crkve, koja je gradnja trajala već tri stotine godina i tako dala pečat Splitu Marulićeva doba. Najaktivniji umjetnik u Marulićevo vrijeme u Splitu bio je ipak Andrija Aleši, albanski doseljenik, iako nije imao snagu svojih suradnika Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca. Njegovi brojni kipovi i reljefi Sv. Jerolima, po tradiciji Splićanina, bili su umnogome simboli Splita i Dalmacije. On je svojim radovima dao istaknuto obilježje crkvici Sv. Jere do pustinjačke pećine na tada pustome i golome Marjanu; također susjedSlikar i kipar Marko Marulić

121


noj crkvici Betlehema; on je s Nikolom Firentincem radio i na popravku splitskoga zvonika. Nakon Dujma Vuškovića, koji je u gotičkome stilu oslikao Boninovu kapelu sv. Dujma u katedrali, ne poznamo poimence slikare koji su tada djelovali u Splitu; tek poneki sačuvani rad (nakon svih turskih i kužnih pošasti u kojima su redovito stradale građevine, skulpture, slike, knjige i ostalo) govori o njihovoj djelatnosti. Brojni obrtnici, klesari, drvorezbari, zlatari, oružari, kovači i drugi, pridonosili su svojim tradicionalno vještim radovima razvijenome ukusu predmeta svakodnevnoga života toga doba. O tome svjedoče popisi namještaja, odjeće, nakita, oružja, posuda i sl. u sačuvanim oporukama, ili raznim ugovorima, poput onog Marulićeva popisa odjeće i nakita njegove nevjeste Jelene. Ali s mletačkom su dominacijom počeli stizati iz Venecije i graditelji i umjetnici, ili njihova djela, a splitski (i ostali dalmatinski) umjetnici morali su u inozemstvu tražiti zaradu. Takva je bila likovna klima Marulićeva Splita, kojoj je, kako smo vidjeli, i sam skromno pridonosio.

122

Slikar i kipar Marko Marulić


M

Marko Marulić u Nečujmu na Šolti U vezi s boravkom u Nečujmu na Šolti postoji u literaturi o Marku Maruliću dosta proturječnosti. Njegov biograf Frano Božićević Natalis veli o tome:

Radi mirnijega života sklonio se gotovo već kao šezdesetogodišnjak na otok Šoltu, udaljen dvanaest tisuća koraka od rodnoga mu grada; onamo se zaputio kao u luku spokoja, sigurnu od najzavodljivijih mamaca i najtrnovitijih stranputica ovoga svijeta. Tu je dvije godine boravio u nekom pustinjačkom stanu svetoga Petra u Nečujmu (Vallis Surdae), a zatim se zbog straha od gusara vratio u svoje prijašnje obitavalište, u rodni grad. (Prijevod Bratislav Lučin).

Tumačilo se proizvoljno da se Marulić povukao u Nečujam nakon tragične avanture s Papalićem, dakle u mladosti, dok Božićević izričito kaže da je već bio šezdesetogodišnjak. Drugo površno tumačenja iznio je prije stotinu godina Ivan Kukuljević, a većina ga je starijih autora prihvatila: naime, da se Marulić povukao u samostan u Gluhu dolinu na Šolti, a da ga je nakon dvije godine napustio nezadovoljan životom redovnika u njemu, pri čemu je citirao Marulićeve stihove u kojima kudi njihovu neslogu i zavist. Nečujam je duboka uvala na sjevernoj strani otoka Šolte, nasuprot Splitu. Otok Šolta bio je tada posjed splitske komune, a u Nečujmu se nikada nije razvilo naselje, osim pretjerano obimnog naselja kućica i hotelskih zgrada za odmor posljednjih godina. Prevodeći latinski Božićevićev naziv Vallis Surdae, Kukuljević je pogrešno zove Gluha dolina, ne poznavajući stari i danas postojeći lokalni naziv Nečujam (jer je dobro zaštićena, pa se u njoj ne čuju vjetrovi). I Petar Hektorović je obilazi ribajući i zove je Nečujam.

Marko Marulić u Nečujmu na Šolti

123


Drugo je pitanje u vezi sa samostanom sv. Petra u Nečujmu (in monasterio). Povodeći se za Božićevićem, svi su stariji Marulićevi biografi navodili da se povukao u samostan i iz njega izašao nezadovoljan životom redovnika. Božićević, međutim, veli ne baš određeno, neki samostan sv. Petra, a kao razlog odlaska navodi strah od gusara. C. Fisković je prvi upozorio da se Marulić nije mogao povući u samostan u Nečujmu, jer ga nikada tamo nije ni bilo (postojao je benediktinski samostan Sv. Marije u obližnjem Gornjem Selu). Obišavši ruševne ostatke crkvice i kućice uz nju, zaključio je isti autor da opseg i veličina tih zgrada jasno odaju, da nisu ostaci samostana, kojemu bi crkva bila zastalno veća. U izdanju Judite 1901. godine donosi se fotografija tadašnjeg stanja ruševina, koje su bile još znatne, ali su većim dijelom porušene 1929. Uvjerljiva je tvrdnja C. Fiskovića da je to bio pustinjački stan s crkvicom, što ih je sagradio možda baš Marulićev prijatelj Balistrilić, i to na položaju nekadašnje antičke građevine, vjerojatno villae rusticae. I mladi Marulićev pjesnički drug Petar Hektorović, obilazeći 1555. Nečujam veli:

Pojdosmo k Nečujmu za kušati sriću gdi je bil don Dujmu stan Baništriliću, koji Split ostavi, i tamo se zavi cić božje ljubavi, za njemu služiti, u svemu poznavši da će zgodna biti.

Hektorović, dakle, ne spominje samostan, nego stan, tj. poljsku zgradu s vrtom i imanjem (poput onoga opisanoga u Suzani). I jedan drugi, nešto kasniji, posjetitelj Nečujma, Frano Grisonius, ne nalazi 1603. tu nikakva samostana, već ruševnu osamljenu crkvicu Sv. Petra, nad kojom patronat ima obitelj Balistrilića i navodi tradiciju: i kažu da je tu nekada boravio Marko Marulić. 124

Marko Marulić u Nečujmu na Šolti


Recimo nešto o tom Marulićevom kumu, počtovanomu popu i prmanciru splitskomu, gospodinu dom Dujmu Balistriliću, kojega je toliko poštovao, da mu je 1501. godine posvetio najveće svoje djelo Juditu. Splitski kanonik Dujam Balistrilić bio je sin majstora Petra Lukinog Zlosinovića, koji se 1444. spominje u splitskim ispravama kao balistarij, tj. majstor u izradi balista, ratnih sprava za bacanje kamenja. U tome ga je zanatu naslijedio sin Luka, dok se drugi sin Dujam posvetio svećeničkome zvanju. Prema očevome zanatu dobili su ime de Balistris, Balisterović ili Balistrilić. Sestra Luke i Dujma Balistrilića Maruša udala se za doseljenog albanskog kipara Andriju Alešija, pa je i po toj vezi Aleši zacijelo bio u Marulićevu društvu. Za jednoga Balistrisa (možda baš Luku) udala se sestra Tome Nigera, drugog istaknutog Splićanina i Marulićeva prijatelja. Lik splitskoga primiceriusa don Dujma de Balistrisa vezan je uz još jednu Marulićevu knjigu. Prema jednom je zapisu on nagovorio Marulića da 1500. godine prevede poznato Kempisovo (ili Gersonovo) srednjovjekovno latinsko djelo De imitatione Christi - Od naslidovanja Isukarstova. Ne zna se pouzdano kada je Marulić boravio u Nečujmu, tek otprilike između 1500. i 1510. (gotovo šezdesetogodišnjak, veli Božićević). Možda je pjesnik boravio kod kuma Balistrilića u Nečujmu baš 1500., kada je po njegovoj molbi prevodio Od naslidovanja Isukarstova, ili 1501. kada je dovršavao Juditu. Možda je Marulić baš tada na Šolti pisao najveće svoje latinsko djelo Davidijadu, koja je nastala, po sudu stručnjaka, između 1506.-1516. godine, a dio njezina rukopisa pronađen je u početku prošloga stoljeća u obitelji Alberti u Maslinici na Šolti. Vjerojatnije je ipak da je Marulić boravio na Šolti između 1509.-1511., kao veli i Božićević, gotovo šezdesetogodišnjak. Nije li se Marko Marulić povukao u samostan na Šolti, povukao se u pustinjački stan, ali ne u ljetnikovac (poput Lucića na Hvaru, Gazarovića na Visu, Kavanjina na Braču i dr.). Tek tako možemo objasniti Božićevićevo neodređeno neki samostan sv. Petra, a i navođenje crkvice Sv. Petra, koja je bila dio pustinjačkoga stana (eremitaže), davši joj čak i naziv.

Marko Marulić u Nečujmu na Šolti

125


Pustinjaštvo je u vrijeme renesanse veoma oživjelo, iako ne onako strogo i osamljeno kao u staro doba. Ono je bilo povezano s bježanjem iz pokvarenih renesansnih gradova u prirodu, gdje se čovjek osjećao bliži samome sebi i bliži Bogu. Mihi opidum carcer est, solitudo paradisus zapisana je u to doba u crkvici Sv. Jere, u sličnoj eremitaži na Marjanu, izreka velikoga Dalmatinca. Marko Marulić je i prije imao veze s pustinjacima i njihovim osamljenim stanovima. U oporuci spominje fra Jakova pustinjaka Sv. Jeronima, svećenika Matula Glavića i Luku, pustinjake Sv. Jeronima na Marjanu i don Juru Stoidražića, koji se povukao u slikovitu osamljenu eremitažu Gospe od Prizidnice na južnim grebenima Čiova. I sam Duje Balistrilić prima 1504. kao upravnik marjanske crkvice Sv. Jere na dar neko zemljište od kipara Andrije Alešija, autora poznatoga reljefa Sv. Jerolima u toj crkvici. Marko Marulić je zacijelo češće posjećivao osamljenu pustinjačku špilju Sv. Jere na Marjanu, nad kojom su patronat imali Božićevići-Natalisi, pa su i neki članovi njihove obitelji provodili u njoj pustinjački život. Pogotovo stoga, što je Marulić pisao o velikom crkvenom piscu sv. Jerolimu, kojega su općenito smatrali Dalmatincem. Marko Marulić je, dakle, pošao Dujmu Balistriliću u Nečujam ne kao što bi pošao na ladanje, već zaista da se povuče u osamu pustinjačkog života, kao što se i sam njegov domaćin zbog istih razloga bio povukao. Pjesnik je imao i razlog više za to bježanje iz grada: da na miru, u samoći, meditira i stvara. Nakon polumračne sobice u starome Splitu, Nečujam je Maruliću značio povlačenje u osamu, ali i život u prirodi koja mu je mnogo više pružala od radne sobice u njegovom domu. Tako je pjesnik zacijelo, u želji da pobjegne od života i posveti se drugome svijetu, u stvari ponovno otkrivao ljepote i radosti ovoga stvarnoga svijeta, u prvom redu prirode. Dvije godine je Marulić proveo u stanu svojega kuma i prijatelja, ali nikako isključivo u pustinjačkome životu, molitvama, postovima i bičevanju, nego i u stanovitim užicima što ih život u prirodi pruža, pa i njemu već 126

Marko Marulić u Nečujmu na Šolti


Split i okolica s dijelom Šolte i Brača, XVII st.

gotovo šezdesetogodišnjaku. Taj mu je život omogućavao duge razgovore s prijateljem, kako umna raspravljanja tako i obična ćaskanja; pružao mu je užitak u prirodi; u rastu bilja, cvijeća, u pticama, leptirima i sitnim kukcima (onom sitnom mikrokozmosu što će ga kasnije u poljudskome samostanu s neobičnom ljubavlju ovjekovječiti fra Bone Razmilović na svojim Koralima); zabavu ribolova; čak i užitak u dobrim jelima (griješnoga li pustinjaštva); i, konačno, radost u društvu prijatelja iz Splita koji su ga zacijelo katkada pohodili. Jer Marulić, sjetimo se, nije živio samo s teološkim piscima, već, kako dokazuje njegova bogata knjižnica, i s antičkim pjesnicima, koji su znali uživati u svim blagodatima prirode i života. Bio je Marko Marulić tipični renesansni lik, crpeći jednako obilno iz realnog, kako i iz transcendentalnog, pa i mističnog vrela. Zora u prirodi drukčija je bila pjesniku od dolazaka na ranu jutrenju u gradu:

Marko Marulić u Nečujmu na Šolti

127


Još iz dna izvita ne biše sva zora, ni rosa sa cvita opala, da gora biljaše jur zgora visoko vrhami, a struja od mora mišaše iskrami; jure noć s tminami doli pošla biše, da još dan s zrakami uzišal ne biše,

U drugoj pobožnoj uskršnjoj pjesmi izbija iz stihova stvarni doživljaj prirode i njezina bogatstva:

Tada togaj lita zemlja obilje da ulja, vina, žita, roditi voćem ja; polja se uresiše razlikovim cvitjem, gore se odiše sve zelenim listjem. Pčelice zučeći svuda oblitahu, med činiti hiteći, cvitju sok spijahu; ptice žuberiti jaše slatko pojeć, tere gnjizda viti, ploditi se hoteć. Slavići pojahu glasom privrtajuć, slastju zalijahu uši, poslušajuć. Niz livadu vode tecihu mrmnjajuć, pastiri dohode pjahu jih žejajuć. Tisi vitri hladom gonjahu toplinu, polju tere gradom dajući lahčinu.

128

Marko Marulić u Nečujmu na Šolti


Ne manji užitak pružalo je pjesniku ribanje:

Kad spusti udice ter zadije ribu, istežuć tunjice, mahne gori šibu ribar i potribu ima jur dat ju van, radostan, da hlibu (hljebu) smok mu je pripravan.

I najljepšu pjesmu, ispunjenu radošću života, ljubavlju prema plodovima prirode i prema dragim prijateljima, spjevao je Marko Marulić u Nečujmu, poslanicu prijatelju Frani Božićeviću, a kao odgovor na njegovo pismo, u kojemu Frano oplakuje strahote što ih Turci čine, a ujedno, zajedno s ostalim splitskim prijateljima, žali njegovo odsustvo (u prijevodu Nikole Šopa s latinskoga):

Znaš da na otoku stanujem, koji baš pridalek nije, Nego je od grada on udaljen stadija sto. Ako li slučajno ushtiju prijani sa mnom da budu, Hoće l’ da užiju moj blaženi, seoski mir, Jedna će veslarka ubrzo, sedam za nepunih sati, Čilo dorinuti njih amo, gdi boravim sam. Vesel došljake ću primit i zagrlit sve ću ih redom, Cjelovim’ cjelove dat, obrazim’ obraza dva. Zatim poligati svi će masline sočne u hladu, Tihotna zatona tu slišajuć umilan šum. Ugodno mi ćemo pričati tada o stvarima raznim, Dokle nam ditića mar ne spremi čagod za jist.

129


Prijani, gozba će naša ipak bogatija biti, Domaći bit će tu plod, karfiol, cikla i grah, Mora iz obližnjeg ribe, ča netom ih udicom zadi: Sardele, modraš i pas, lignji i salpa i vuk. Bit će tudi i pehari, pripuni rujnoga vina, Kome se doliva svjež vodice hlađane mlaz. Zatim plodovi, ča nam ih voćnjaci daju za jistvo, Kruške, jal smokvice, jal jabuka medenih slast. Dakle, ako li moje prijane briga ka mori, Tira li kako va njih žeja da vide me sad, Reci im, Frane, da dojdu, putovanje priteško nije, Sa njima dojdi i ti, ako li ciniš me ča. Nije se tako ni dolasku Uliksa radovo negdar Alkinoj, voćnjaka kralj, drevna ča veli nam rič, Ljubezni tako ni Molorho pastir primio nije Herkula, kako se svud o tome pronosio glas. Sam ja, koji ću razdragan izići vama u susrit, Srdačno primiti vas, dvorno i pripravom svom, Želim da prijani moji, ke bog će darovati meni, Podile sa mnom ča’ imam, dionik nek mi je svak.

Nakon dvije godine boravka u Nečujmu, Marko Marulić se, kako veli Božićević, vratio u Split od straha pred gusarima koji su pljačkali po Jadranu, a Balistrilićev pustinjački stan nije bio branjen nikakvim jačim zidinama ni utvrdama. Razlog je, dakle, posve uvjerljiv. Ostaje tek nejasno na što se odnose Marulićevi stihovi u Dobrim naucima, 130

Marko Marulić u Nečujmu na Šolti


gdje, kritizirajući zavist i neslogu redovnika, veli:

Ner stanja redovnih, to mi je jad vekši, gdi najti pokoj mnih, sigurno utekši:

Mogu li se ti stihovi tako shvatiti, da se Marulić namjeravao povući u samostan, ali je od te namisli odustao, uočivši i negativne strane samostanskoga života? Pedesetak godina zatim, 1555., hodočasti starigradski pjesnik Petar Hektorović, u svojemu Ribanju i ribarskome prigovaranju, šoltanskoj uvali Nečujma, u kojoj je boravio i stvarao Marko Marulić:

Luka je velika, vridna za življenje, u koj su razlika mista za lovljenje, ki u njoj plavi (lađe) vežu liti (ljeti) dohodeći, na šest mist potežu tratu tuj loveći. Dugo vrime Marul Marko je tuj s njim (s Balistrilićem) bil, koga mnim da si čul i knjige njega čtil, ke su raznesene po sve svita kraje, čudno narešene, svake slasti slaje; --Tad se podvigosmo već se ne lineći, u luku idosmo tiho se vozeći. Zatim plav surgavši (usidrivši), da se ne razbija, pojdosmo, ustavši, u carkvu najprija ter se poklonismo u carkvici onoj i molbe svaršismo svak po običaj svoj.

131


Taj hvaljena mista paka obhodismo, ka lipa i čista pomljivo vidismo: ki se zelenjaše, vartal, i gustirnu, ka nikad pojaše onu družbu virnu, od ke to zgor pisah (koj budi vičnji raj) ča od nje čuh i znah i ja i svaki kraj; Vidismo njih stanje, kakovo je bilo, i sve pribivanje obično i milo: zemlju, ka se teži, i lipu poljanu, kon kuće ka leži kakono na dlanu, i priddvorje i dvor, k tomu stabla nika više hiže odzgor od voća razlika. I malo postavši svuda obajdosmo, pak se popeljavši s plavlju otajdosmo.

Tako ta pitoma nečujamska uvala simbolički vezuje dva velika hrvatska renesansna pjesnika: Marka Marulića i Petra Hektorovića, i upravo je kulturni zločin da je danas nesmiljenom hotelskom izgradnjom potpuno obezvrijeđena, bez uspomene na boravak najvećega hrvatskog pjesnika u njoj. (Oko 1960. pokušali smo u toj luci, u tada jedinoj kućici, postaviti skromni memorijalni muzej u spomen Marulićeva boravka u njoj, a na kamenom stupu za vezivanje lađa natpis u spomen Hektorovićeva pristanka u toj lučici).

132

Marko Marulić u Nečujmu na Šolti


M

Marko Marulić arheolog Zasluga je Marka Marulića što je prvi u nas počeo proučavati i sakupljati arheološke spomenike, posebno natpise, pa tako stoji na čelu hrvatske arheologije. Humanizam i renesansa probudili su i u ostalome svijetu, osobito u Italiji, zanimanje za antičke spomenike. Rađala se nova znanost, arheologija, i njezina epigrafika, tj. proučavanje natpisa na kamenu. Sačuvana su nam tri epigrafska rukopisa dalmatinskih antičkih spomenika sastavljena u petnaestom stoljeću, ali Marulić je bio prvi koji je sustavno i znanstveno prišao čitanju, proučavanju i zapisivanju natpisa s kamenih spomenika. Putovao je Italijom, bio je i u Rimu, iako ne znamo koje godine. Zapisivao je antičke natpise iz raznih mjesta: Milana, Perugie, Arezza, Modene, Verone, Napulja, Capue, Gaete, Beneventa, Pesara, Ravenne, Firence, Macerate, Cesane, Riminija, Trsta, Todija, a od naših mjesta iz Kopra, Pule, Umaga, Nina, Trogira i Solina. Posebno nas zanima Marulićev doprinos našoj arheologiji i povijesti. Na nagovor prijatelja Dinka (Dmine) Papalića preveo je Marulić s našega jezika na latinski staru Kroniku popa Dukljanina, pod naslovom De regno

Dalmatiae et Croatiae gesta, a Marco Marulo Patritio Spalatensi latinitate donata. Marulić je tim prijevodom želio da to po našu povijest značajno djelo učini pristupačnim ostalome svijetu, ali je ono ostalo u rukopisu, sve dok ga nije Lucić objavio 1666. u svojoj povijesti De regno Dalmatiae et Croatiae. Opet po nagovoru prijatelja Dinka Papalića, napisao je komentar sakupljenim arheološkim natpisima, pa je tako nastalo djelo, koje također nije tada tiskano, nego u kasnijim arheološkim zbirkama In epigramata Priscorum Commentarius. Nama je važnije drugo arheološko Marulićevo djelo Inscriptiones salonitanae antiquae, collectae et ilustratae per Marcum Marulum (Salonitanski antički natpisi, sakupljeni i opisani po Marku Maruliću), objavljeno u Marko Marulić arheolog

133


Lucićevu djelu Inscriptiones Dalmatiae (Dalmatinski natpisi), tiskanome u Veneciji 1673. godine. Učeni Dinko Papalić, ljubitelj starina i narodne povijesti, poticao je Marulića na taj arheološki rad, poznavajući njegovu latinsku erudiciju i njegovu široku kulturu. Zajedno s njim obilazio je solinske ruševine, proučavao sačuvane natpise što su govorili o nekadašnjoj slavi toga moćnog i bogatog rimskoga grada i neke od njih prenosio u svoju palaču u Splitu, uzidavši ih, prema običaju što se još do prošloga stoljeća održao u Solinu i Kaštelima, u zidove kuće. I dugo su se u dvorištu Papalićeve palače (kasnije, nakon izumiranja te obitelji, kuće Dalla Costa, zatim Dalbello, zatim Katalinić, a danas Muzeja grada Splita), nalazili ti salonitanski kameni spomenici, danas u atriju Arheološkoga muzeja, kao spomen na prvu arheološku zbirku u nas, čak jednu među prvima u renesansnoj Europi. U uvodu djela u kojemu je objavio salonitanske natpise, sjeća se Marulić

Ruševine Salone, dio grafike iz XVI. st. (V. M. Coronelli)

134

Marko Marulić arheolog


Antički kameni natpisi što su ih sakupljali, proučavali i prenijeli u Split Marulić i Papalić (Arheološki muzej, Split)

lutanja među solinskim ruševinama s prijateljem Dinkom (latinski):

Dosad sam ti, predragi Dinko Papaliću, tumačio tuđe, a sada ćemo otvoriti naših pređa spomenike, koje sam često s tobom skitajući se po solinskim razvalinama i zidinama gledao gdje leže posvuda, a kadikad razmišljajući kolika je nekad bila slava rodne grude, ponavljao jecajući onu Vergilijevu “Fuimus Troes, fuit Illium et ingens gloria Teucrorum, nunc nulla” (Bili smoTrojanci, postojao je Ilij i golema slava Teukra, a sada ništa). Kakav i kolik je bio ovaj grad, koji, razoren od Gota, prestade postojati, ne svjedoče samo njegovi ostaci, nego pokazuje i autoritet pisaca stare povijesti.

Valja znati da su u to vrijeme, do početka šesnaestoga stoljeća, ostaci starih salonitanskih građevina bili mnogo vidljiviji i mnogo bolje uščuvani nego u devetnaestome stoljeću, kad su započela iskapanja. Mnoge su građevine i spomenici stršili znatno nad zemljom, pa čak i monumentalni amfiteatar, teatar i drugo. Ali, malo zatim, od straha da se Turci u čestom prodiranju u splitsku okolicu, ne utvrde među tim zidinama i ruševinama, porušili su ih Mlečani sve do temelja, a kamen upotrijebili za gradnju splitskih i okolnih utvrđenja, a znatan dio odnijeli su u Veneciju za gradnju tamošnjih palača. Stoga je nostalgično lutanje Marulićevo i Papalićevo solinskim ruševinama bilo mnogo slikovitije i romantičnije od današnjeg hladnog arheološkog (pa i turističkog) obiMarko Marulić arheolog

135


laska solinskih starina. Arheološko proučavanje i tumačenje spomenika bilo je dosljedno znanstvenoj metodi ostalih Marulićevih djela: on prvo čita natpis, izlaže njegov izvor, zatim daje povijesno tumačenje i konačno završava moralnim razmišljanjima (kao Petrarka i ostali humanisti):

Ali da ne ponavljam mnogo toga u nevrijeme - upućuje Marulić riječi Dinku Papaliću - osobito tebi, koji si to sve i često vidio, i još se svega nisi sit nagledao (toliko te zanimaju starine), vidi napokon, kolika je promjena ljudskih stvari, koliki preokreti ili bolje poruge sreće, koja nigda naprosto ne štedi. Ništa nije nigda čvrsto na zemlji, ništa stalno, ništa da bi ostalo u istome stanju, ni gradovi, ni carstva. Izvan zemlje, dakle, izvan putova godine i sunca, treba čovjek tražiti sreću, koju svemogući Bog daje povrh neba vjekovitu i neprestanu onima, koji žive pobožno i pravedno.

Četiri stoljeća zatim proučava iste solinske spomenike i upoznaje čitav svijet s njima najveći naš arheolog don Frane Bulić, sjećajući se davnog svog prethodnika:

Čini mi se, kanda ga vidim, kako sa svojim vjernim drugom Papalićem tumara po ruševinama staroga Solina, slavni i davni moj preteča, kamo i mene mnogo puta lagane noge nose; kako goneta iz stijena uspomene starih zemana, plače sudbinu tog glasovitog grada, u kome se branilo bogatstvo i raskošje, a sada se po razasutim gomilama isplela vinova loza, a mirna kravica po bedemima gradskim mršavu pase travicu...

136

Marko Marulić arheolog


O

O liku Marka Marulića Lik Marka Marulića poznat je prema Meštrovićevu spomeniku, podignutom 1925. godine u Splitu. Iako se Meštrović oslonio na neka predanja, na savjete don Frane Bulića i ostalih učenih Splićana, ipak njegov Marulić nije rađen prema nekom povijesnom predlošku koji bi nam mogao jamčiti stvarni lik splitskoga pjesnika. Jedino što znamo o liku Marulićevu, oskudni je opis njegova prijatelja Božićevića, pa i taj se odnosi na Marulića u starijim godinama. Prema tome opisu bio je Marulić osrednjega stasa, širokih ramena, vitka tijela, vesela i široka čela, crnih očiju, orlovskoga nosa, ljupka lica, kose boje lješnikove kore i duge brade što mu je pružala dostojanstven izgled. Isti se pisac u jednoj pjesmi pod naslovom Kiparu koji nastoji da oblikuje lik Marka Marulića (Ad statuarium Marci Maruli effigem formare procurantem), obraća tome kiparu i veli mu da uzalud nastoji u gipsu ovjekovječiti tako slavnoga čovjeka, jer svi kiparski materijali propadaju, a Marulićeva djela posjeduju neprolaznu književnu vrijednost i slavu. Ne znamo niti tko je bio taj kipar, niti je od toga portreta ostao ikakav trag. Možda je Marulićevu bistu modelirao Andrija Aleši, tada najsposobniji splitski kipar. U devetnaestome stoljeću nalazio se u Marulićevih nasljednika jedan portret pjesnika, ulje na platnu.

Spomenik Marku Maruliću u Splitu (I. Meštrović, 1925.)

Prema njemu naslikao je talijanski slikar Antonio Zuccaro Marulićev lik na O liku Marka Marulića

137


jednome od medaljona znamenitih Dalmatinaca na stropu Bajamontijeva kazališta, na današnjem Trgu Republike - Prokurativama (sagrađeno 1859., izgorjelo 1881.). Sačuvana je tek fotografija crteža toga medaljona, što ju je nevješto načinio neki Batista Barbarić “pittore”. Portret navodnoga Marulića u posjedu njegovih nasljednika (učitelja Petra Marolija) poslao je don Frane Bulić Račkome u Zagreb, gdje se nakon smrti Račkoga izgubio. I drugi portret, još manje vjerodostojan, u obitelji je nestao na početku prošloga stoljeća. U povodu proslave četiristote obljetnice Judite 1901. nastala su dva Marulićeva portreta. Splitski slikar, tada mladić, Emanuel Vidović izradio je jedini portret u svom slikarskom opusu, koji se danas čuva u Muzeju grada Splita. Prikazuje dostojanstvenoga starca duge brade, u maniri mletačkih tamnih baroknih portreta. Tome je portretu kumovao don Frane Bulić, jednako kao i onome što ga je u istoj prigodi načinio zagrebački slikar Bela Čikoš-Sessia. Oba prikazuju starca u renesansnoj Ivan Meštrović: Marko Marulić, dio spomenika

odjeći, slično onome što ga je, s mnogo više umjetničke intuicije, ostvario Ivan Meštrović na poznatome splitskome spomeniku. Tako nam stvarni lik oca hrvatske književnosti, cijeloj Europi poznatoga znanstvenika i najvećega Splićanina, i danas bježi pred očima, pa nam je slobodno zamišljati ga kako hoćemo. Zanimljivo je da se Božićevićev opis i gore navedeni kasniji Marulićevi portreti neobično podudaraju s jednim pjesnikovim potomkom, Josipom Marolijem, iz početka prošloga stoljeća; čak i Marulićeva na prvi mah proturječna narav. I Josip Maroli je provodio život bonvivana, život čovjeka koji zna uživati slasti ovoga svijeta, ali je ujedno bio krajnje pobožan, pa i čovjekoljubiv građanin: dok bi šetao gradom molio je krunicu, a splitske siromašne obitelji pomagao je kriomice, ostavljajući im novac pred vratima.

138

O liku Marka Marulića


D

Djela Marka Marulića U ovome prikazu govorimo o životu Marka Marulića i o krugu u kojemu je živio, a ne o njegovim brojnim književnim i moralno-filozofskim djelima. O njima je već mnogo pisano, a ipak nije sve kazano i povjesničari književnosti morat će se još dugo njima baviti, ne računajući na Marulićeve rukopise što po europskim knjižnicama i arhivima leže još neotkriveni i neproučeni. Pa ipak, da ne ostane krnj ovaj njegov životopis, prikazat ćemo u najkraćim crtama i njegova latinski i hrvatski pisana djela, kako ona objavljena, tako i ona što su ostala u rukopisu, ili su tek nakon autorove smrti (a neka tek danas) objavljena. Marko Marulić je izrazito humanistički pisac, čovjek svoga vremena. Kao takav on je ujedno nacionalan, otkrivajući izvore svoje sredine i jezik svojega naroda, i kozmopolitski, obraćajući se čitavome svijetu, ili tada čitavoj Europi, pišući univerzalnim latinskim jezikom. Marku Maruliću prethodila je u nas književnost, kako ona na latinskome, tako i na hrvatskome jeziku, ali to su bila uglavnom djela bez individualnih autorskih značajka, prijevodi, kompilacije i prerade, više svrsishodna nego književna. Ni jedno od njih nije težilo biti individualno književno, pa ni znanstveno djelo, pa stoga možemo s pravom Marulića zvati ocem umjetničke književnosti u Hrvata. Nabrajajući Marulićeva djela, njegov ih životopisac Božićević završava Juditom: Pripovijest o Juditi, urešena ilirskim ritmovima i skladno prevedena, tako da oni koji su vješti tom jeziku ne mogu pročitati ništa ljupkije i ništa ugodnije, u šest knjiga. (B. Lučin). Već smo rekli da mladenačka djela Marulićeva nisu sačuvana, pretpostavljajući da ih je bilo, pa i onih s ljubavnim, trubadurskim, motivima. Nemamo uopće podataka za datiranje njegovih djela prije 1500. (izuzevši mladenačko pismo Jurju Šižgoriću). U okviru renesansne europske književnosti Marulić je važan prvenstDjela Marka Marulića

139


veno kao latinski pisac. Njegova Davidijada i još neka djela doprinos su općoj humanističkoj latinskoj književnosti. Smatrali su ga kršćanskim Vergilom. Marulićevo moralističko-filozofsko djelo De institutione bene beateque vivendi (Uputa za dobar život) prevedeno je na gotovo sve europske glavne jezike i doživjelo je od 1506. u Veneciji do 1696. u Kölnu oko četrdeset izdanja. U tome nije Marulića dostigao ni jedan suvremeni naš književnik. Jednaku popularnost doživio je Evangelistarium, objavljen prvi put u Veneciji 1516. godine, doživjevši deset latinskih i jedno talijansko izdanje. Quinquaginta parabolae (Pedeset parabola) izdane su nakon prvog mletačkog izdanja 1510. godine pet puta na latinskome, prevedene su prije stotinjak godina na talijanski, a prije pedesetak na naš jezik. De humilitate et gloria Christi (O poniženju i slavi Kristovoj), De ultimo Christi judicio (O posljednjem Kristovu sudu), Dialogus de laudibus Herculis (Razgovor o pohvalnim djelima Herkulovim), a naročito Marulićev prijevod Tome Kempenskoga De imitatione Christi (O naslidovanju Isukrstovu), smatrajući ga djelom Ivana Gersona, dugo su bila vrlo poznata i rado čitana djela u čitavoj kršćanskoj Europi. Treba ipak priznati da u svim tim navedenim Marulićevim djelima ima više crkvenoga naučavanja, moraliziranja, često patetične i ne uvijek duboko i iskreno prožete pobožnosti, nego znanstvenih i književnih

Borba s Turcima. Drvorez iz Marulićeve Judite

140

Djela Marka Marulića


Suvremena izdanja Marulićevih djela izvornih vrijednosti. Ona današnjemu čitaocu - pa i prevedena na suvremene jezike - uglavnom nisu zanimljiva. Tek tu i tamo poneka realna asocijacija, usporedba, poneka izvorna misao, što nagrađuje strpljivog čitatelja. Za latinsku poeziju Marulićevu to se ne bi moglo reći. Iako i u njoj ima dogmatičnog moraliziranja, katehetskih uputa, crno-bijelih suprotstavljanja, ona je s jedne strane bliža stvarnome životu, a s druge klasičnoj poeziji. Sami motivi koji su poticali autora na sastavljanje kraćih prigodnih pjesama, epitafa, poslanica prijateljima i slično, približavali su ga doživljenome, poznatome i voljenome, a udaljavali od dogmatskoga izlaganja. Ni škola antičkih pjesnika nije se mogla zatomiti, nego je plodonosno djelovala, iako više na stil nego na sadržaj poezije. Marulić kao da se ipak čitavo vrijeme boji tog utjecaja, pa napada isprazno pogansko pjevanje antičkih autora. Posebno mjesto u Marulićevu stvaralaštvu na latinskom jeziku zauzima veliki spjev Davidijada, ta kršćanska Eneida, koja je tek nedavno u cijelosti otkrivena i objavljena.

Djela Marka Marulića

141


Nas, razumljivo, više privlače hrvatska Marulićeva djela, pa makar i ne bila jezično i stilski toliko savršena poput latinskih. Dok je pjesnik u prvima imao brojne preteče u starovjekovnim i srednjovjekovnim piscima, za hrvatska je djela imao preteče - što i sam priznaje - tek u skromnim anonimnim našim začinjavcima i u pučkim legendama i crkvenim skazanjima. Ali veličina i povijesna važnost Marulićeva nije u tome što je on nastavio, pa i dalje razvijao, to dotadašnje djelovanje anonimnih hrvatskih pisaca, već što je svjesno gradio novu hrvatsku umjetničku književnost i hrvatski književni jezik. O tome najbolje svjedoči naziv plavca nova, što spušta jedra, nakon duge i mučne plovidbe s Juditom. Jer to nova znači prekretnicu u hrvatskoj književnosti, početak naše umjetničke književnosti. Možemo, dapače, pouzdano ustvrditi da se hrvatska umjetnička književnost rodila baš u Splitu, zahvaljujući Marku Maruliću, a zatim se razvila u Dubrovniku, zbog sve težih prilika u ovome gradu, pritiskanom s mora Mlečanima, a s kopna Turcima, dok su prilike u slobodnome Dubrovniku bile naročito povoljne. I u nekim hrvatski pisanim djelima Marulić je pragmatičan, didaktičan, ali ne više isključivo moralizator. U hrvatskim je stihovima slobodniji, bliži svojim ljudima, njihovu govoru, njihovim izrazima, nazivima, imenima. On i piše hrvatski ili slovinski da ih razumiju i oni, ki nisu naučni knjige latinske aliti djačke; on ih piše za pučane i za žene, koji drugi jezik nisu ni poznavali osim svojega materinskoga. On piše i da obodri sugrađane i sunarodnjake na otpor protiv Turaka. Svrha je, dakle, mnogo neposrednija i važnija od oponašanja antičkih pjesnika ili od katehetskog moraliziranja. U prvom redu tu je Judita, tiskana u Mlecima prvi put 1521. pomnjom i nastojanjem Petreta Sričića Splićanina, a posvećena kumu gospodinu dom Dujmu Balistriliću. Marulić nema tek namjeru prepričati biblijsku priču, već stvoriti umjetničko književno djelo, jer je svodi u stihove starijih začinjavaca i po zakonima starih poet, tj. klasičnih pjesnika, ali je ujedno dotjeruje nikimi izvanjskimi urehami. Juditu je Marulić dovršio 1501. go-

142

Djela Marka Marulića


dine, ali je prvi put, koliko nam je poznato, tiskana tek dva desetljeća kasnije. Sama fabula, biblijska priča Judite, može biti nezanimljiva, ali spjev je prepun poredbenih slika,

opisa

prirode,

ženske odjeće, ratničke opreme i drugoga, što sve govori više o suvreDesno: Naslovna stranica prvog izdanja Marulićeve Judite (1521)

menom svijetu što je autora okruživao, nego o biblijskoj zgodi. Turci i njihova opasnost prisutni su u svakom stihu Judite, a i sami Babilonci

prikazani

su poput suvremenih Turaka. Time djelo dobiva prvorazrednu vrijednost na aktualnosti. Posebna je vrijednost i ljepota Judite u njezinom jeziku. Nije to pravi pučki suvremeni jezik, kojim su govorili splitski pučani Markova doba, ali nije niti izvještačeni hrvatski jezik mnogo kasnijega pisca Bogatstva i uboštva, splitskoga pjesnika Jerolima Kavanjina. Čakavska je to ikavica s mnoštvom lijepih domaćih riječi koje su danas zaboravljene i zamijenjene lošijim tuđicama. U Marulićevo doba još se nisu talijanizmi uvukli u dalmatinski govor, kao u sljedećim stoljećima. Nabrajajući Marulićeva djela njegov ih životopisac završava Juditom: Pripovijest o Juditi, urešena ilirskim ritmovima i skladno prevedena, tako da oni koji su vješti tom jeziku ne mogu pročitati ništa ljupkije i ništa ugodnije, u šest knjiga. (B. Lučin).

Djela Marka Marulića

143


Ali ne samo Judita, jer je Marulić hrvatskim jezikom spjevao Istoriju od Suzane, Dobre nauke, Molitvu suprotiva Turkom, Tuženje grada Hjerozolima, Lipo prigovaranje razuma i človika, Anku satiru, Poklad i korizmu, Spovid koludric od sedam smrtnih grihov i još neke kraće sastave, kao i prijevode Od naslidovanja Isukrstova i Stumačenje Kata. Važno je istaknuti da se Marulić, moralizator i crkveni dogmatičar, ipak kritički osvrće na negativne pojave u crkvenom svijetu, posebno među redovnicima i svećenicima. Tako se u distihu Svećenicima pjeva na latinskome:

Temple ne urešiva srebro, ni zlato, ni svione svite (svilena odijela), Čista se srca, popi, bogu posvetite.

Jednako će se kritički obratiti Splitskim plemićima, savjetujući ih da i savjete puka poslušaju (također u prijevodu N. Šopa):

Održavajte sabore, o stvarim općim se savitujte, Po redu, zakonu, po pravdi, iskreno, počteno odlučujte. Nikakva strast i mržnja nek dušu vam ne mori, I nepristano osluhujte savite, ča narod vam ih zbori.

Poseban dio Marulićevih hrvatskih pjesama, namijenjenih uglavnom za razonodu sestri Biri, koludrici, sačinjavaju satirično-šaljivi sastavi. Iako se ne može govoriti o nekoj osobito razvijenoj poeziji, ona nam je bliska, stvarna i vjerniji odraz pjesnikova vremena, od patetičnih opisa ili moralizatorskih tumačenja. U Spovidu koludric predstavlja šesti smrtni grijeh proždrljivost (žrlost):

144

Djela Marka Marulića


Dojde šesta pak vladika, masna, tusta, i velika; i pristupiv, tad govori, da sideć u komori, tajno biše kokoš jila, tere pila iz barila.

Tako Marulićeva djela - barem neka od njih, ili neki njihovi dijelovi dobivaju i na istaknutoj kulturno-povijesnoj vrijednosti. Na temelju njih bismo umnogome mogli prikazati renesansni život Splita u raznolikim njegovim pjesmama. Navedimo jednu strofu iz Judite, u stvari sažeti opis uobičajenih crkvenih svečanosti toga doba:

Mirisi vonjahu, zvonjahu psaltiri, popovi pojahu, otpivahu miri; sjahu kandaliri zlati, sedmostruci, i bili dupliri, kako puri luci (kao sjajni lukovi).

Djela Marka Marulića

145


O

O humanizmu i misticizmu Marka Marulića Čitav život Marulićev, a osobito njegova djela, ispunjeni su suprotnošću i dvojnošću religioznoga misticizma i realnoga humanizma. On, koji čas zaranja u transcendentnu mistiku, koji se odriče radosti života, posti, bičuje se - malo zatim se brine o svakidašnjim sitnim životnim interesima, uživa u jelu, društvu i svim radostima života. I asketsko i ujedno skolastičko kršćanstvo spajaju u Marku Maruliću duboki srednji vijek s baroknim razdobljem protureformacije - kao da je preskočio humanističko razdoblje renesanse. Neki tvrde da je on još uvijek srednjovjekovni mislilac i pjesnik, da nastavlja na anonimnim piscima crkvenih skazanja, legenda i apokrifa (Kombol). Drugi ga smatraju pretečom protureformacije, jer njegova moralistička djela imaju izrazito dogmatičnu i programatsku svrhu, poput isusovačke arhitekture, skulpture i slikarstva na primjer. Mi ga, opet, kao čovjeka, pa umnogome i pisca, vidimo kao humanistu, koji gradi na temeljima antičkih pisaca, Dantea - Boccaccia - Petrarce i stvarnih životnih iskustava. Moto njegova teološko-literarnoga stvaranja jest distih - prijevod srednjovjekovne mistične devize Vanitas vanitatum...

Tašćina od tašćin i sve je tašćina, ovit svit je osin (sjena), i magla i tmina.

A isti taj pisac trubadurski pjeva:

Kad ju je vidio, s prvoga prozora ranu je oćutio ljubvenu umora.

146

O humanizmu i misticizmu Marka Marulića


Marko Marulić suprotstavlja krijeposti grijesima, pa je prema tome izrazito asketski pisac. Njegova se mistika temelji na djelu Tome Kempenskoga (1380-1471) De imitatione Christi, što ga je i sam preveo na hrvatski i tako popularizirao među pukom svoga naroda. Kao mistiku Maruliću je važnija vjera od razmišljanja i teološkoga raspravljanja. To je i razlog popularnosti njegovih moralističkih djela u širokome puku. Time nam se Marulić prikazuje više kao pjesnik koji vjeruje, nego kao filozof koji razmišlja; utječe se više srcu, nego umu. Marulićev asketizam opravdava njegove oštre kritike pokvarenoga života svećenstva. Ne imponira mu ni njihov posvećeni položaj, ni njihova svećenička izobrazba. U tim kritikama kao da se približava reformatorima. Iako u nekim Marulićevim religioznim djelima nalazimo ostatke srednjovjekovne skolastike, posebno najutjecajnijega učitelja toga filozofskog smjera Tome Akvinskoga, humanizam i renesansa pročistili su skolastičke ideje iz Marulićevih djela, a zadržali one mistične. Posebno je padovansko sveučilište dugo bilo pod utjecajem skolastičkog naučavanja, ali Marulić nije sudjelovao u prepirkama padovanskih averroista i alessandrista. Čini se da je baš Kempisovo djelo De imitatione Christi, što ga je Marulić preveo oko 1500. godine, bilo presudno u njegovome daljnjem književnom i moralističko-filozofskom radu. Uronjen u to djelo, Marulić humanist prepušta mjesto Maruliću mistiku. On se otada odriče poetskih tašćin i starih poganskih poet. Pa ipak, ni tada, čak ni u provincijskome Splitu, nije bio izuzetna pojava, jer se mistika i u najširem puku iz srednjega vijeka prelijevala u novi vijek, unatoč humanističkih i realističkih strujanja u razdoblju renesanse. Sjetimo se da u Marulićevo doba i u Splitu postoji posebna bratovština flagelanata - bičevalaca, koji su se do krvi bičevali po golim leđima, idući u procesijama Velikoga petka i pjevajući Puče moj. Ali sjetimo se da je isti taj Marko Marulić bio i izraziti renesansni lik, da se odgojio prevodeći Danteovu Divinu commediu i Petrarkine pjesme; da O humanizmu i misticizmu Marka Marulića

147


je u njegovoj knjižnici bilo i djela antičkih pisaca (makar ih je u pisanju stalno tjerao od sebe), da je on Davidijadu stvarao po uzoru na Vergilovu Eneidu. Možda najslikovitiju sintezu Marulića mistika i humaniste možemo uočiti u prizoru kada s prijateljem Dinkom Papalićem humanistički obilazi antičke spomenike, ali na kraju ipak izvodi religiozno-mistične zaključke o prolaznosti slave i neprolaznosti drugoga svijeta. I još jedno moramo imati u vidu: Marulićeva se religioznost poklapa s domoljubljem, jer je poziv na križarski rat protiv nevjernih Osmanlija bio ujedno i poziv u rat protiv neprijatelja domovine. I još nešto: od svih europskih vladara, kako smo vidjeli, Split i ostali dalmatinski gradovi mogli su se tada osloniti u toj borbi protiv Turaka tek na papinu pomoć.

148

O humanizmu i misticizmu Marka Marulića


S

Starost i smrt Staračke dane provodio je Marko Marulić tiho i smireno, zatvoren u svojoj skromnoj sobici s knjigama, u kući kraj Sv. Ivana, postavši zacijelo posljednjih godina i pretjerano pobožan i provodeći veći dio dana u katedrali nego ranijih godina. Živio je, kao neženja, u zajednici s obitelji brata mu Valerija, bez briga, jer je Valerije upravljao zajedničkim imanjima, a njegova žena Jelena, iz obitelji Cindro, brinula se o njemu kao da se o svome ocu brine, kako je sam pjesnik posvjedočio u oporuci. Kada je Valerije umro (1520) veli Marulićev biograf Božićević preuzeo je preko volje upravu nad obiteljskim poslovima, posao vrlo težak, kako se često i sam tužio. Za sedamdesetogodišnjega starca, nenavikla praktičnim gospodarskim poslovima, to je zaduženje oko svojih i nevjestinih posjeda, pregovaranja s kolonima koji su ih obrađivali, parničenja zbog njihova očuvanja i slično, zaista bilo tegobno. Tada je, 14. srpnja 1521. godine, sastavio i oporuku, u kojoj se sjetio posljednjega živoga brata Aleksandra, preporučujući mu nevjestu Jelenu i sestru Biru, redovnicu. Ali sjetio se i gradnje gradskih utvrda, gradnje zvonika katedrale i crkvice Sv. Roka, namijenivši u tu svrhu dio sredstava. Sjetio se i nezakonite Valerijeve žene Katuše, svoje posluge i gradskih siromaha. Ali najviše je brinuo kome će ostaviti knjige svoje bogate knjižnice. Podijelio ih je prijateljima i knjižnicama splitskih samostana, vjerujući da će tako biti najbolje korištene i čuvane. I zaista, baš u nekim od tih samostanskih knjižnica i danas su sačuvane neke Marulićeve knjige. Posebnu pažnju posvetio je nevjestinu mirazu, u nastojanju da joj zajamči siguran udovički život. Marulićeva oporuka nije, dakle, tek obični pravni spis. Osim što je važan izvor za topografsko proučavanje splitske okolice; osim što pruža bogat uvid u knjige Marulićeve knjižnice; ona je ujedno slika plemenitosti tog velikog pjesnika, ljubavi prema Splitu i prema Splićanima, od rodbine i prijatelja, do posluge i siromaha. Starost i smrt

149


Imao je Marulić i u starosti svojih sitnih svakodnevnih radosti: društvo prijatelja ili koji dobar zalogaj, zaliven još boljim vinom iz obiteljskih vinograda. Zahvaljuje tako koludrici benediktinki Katarini Obirtića:

... Na ribi ovoj, ku mi učera poslaste, vele vam zahvalim...

Ali starost je dolazila s neminovnim nedaćama. Prijatelju Frani Martinčiću, koji mu želi da poživi mnogo godina, odgovara latinskom poslanicom (u prijevodu D. Novakovića) da to ne želi jer je starost i neugodna:

... Staračka dob puna je svakojeg zla: Grbe se leđa, klimataju noge, udovi drhte, Koči se obraz, zub ispada, muti se vid. Pleše mlohava koža, na ćelavu nasrću glavu Osa, muha i trut, stršljen, komarac i štrk. Slabe osjetila: tako već ništa nepcu ne godi, Ušnu šupljinu jak nikad ne napušta šum. Množe se bolesti: tijelo od sipljiva kašlja se trese, Hlapi životni sok, pritišće tisuću zla. U toj se dobi također slaboumnost obično javlja: Nekada mudar stvor postaje blesav i lud. --Stoga, kad dug mi vijek priželjkuješ, upamti dobro: Dostatno dug je vijek ako ga proživiš zdrav!

150

Starost i smrt


Ako se sve te nedaće starosti i nisu srušile na njega, nešto drugo je pogađalo staroga pjesnika: ne bi više mogao, kao nekada, po čitav dan i do dugo u noć raditi, već bi usred dana za poslom - zaspao. O tome pjeva u tužbalici o Dnevnome drimu (drijemu) (In somnum diurnum):

Zašto u duševnom radu me pričiš, o danovni drime? Premda ti dana je noć, zašto mi sličeš u dan? Divice Muze kad zivnem, da priteknu pisnima mojim, Uvik mi pristigneš jur hitanje Divica tih. Tada mi umisto slova tek šaranja promiču nika, Dok mi iz umornih ruk’ pera ne ispane struk. Čtiti li započnem verse od pisnika prvašnjih slavnih, Drime, ti nadojdeš tad, jazik mi učiniš nim. Glava mi klone, i svimi se udima mlitavost raspe, Vascilo tilo mi to bezdani obujmi san. (U prijevodu N. Šopa).

Taj pjesnik Marulić, kada ne pjeva o biblijskim velikanima i pobožnim svecima, bliži nam je, iskreniji i - usudimo se reći - umjetnički vrjedniji. Krajem 1523. godine razbolio se ozbiljno, pa je 4. siječnja 1524. predao oporuku na čuvanje bilježniku, ležeći bolestan u svojoj kući u novome dijelu Splita. Umro je 5. siječnja 1524. u 74. godini, a 8. istoga mjeseca splitski je knez objavio njegovu oporuku. Pokopan je s velikim počastima veli Božićević u crkvi sv. Frane izvan zidina u grobnici svojih pradjedova, kako je i sam u svojoj oporuci odredio, kojom je sve što mu je preostalo namijenio Kristovima siromasima. Frane Božićević je prijatelju Marku Maruliću sastavio i posmrtni pohvalni epitaf: Starost i smrt

151


Isprazna stvar je smrt: ni tijelo joj podložno nije, Ako nam unatoč njoj beskrajan život je dan. Marulić, imenu svom osiguravši vječiti spomen, Sad kad je postao prah, evo sve više je živ. Tko je razborit, dakle, nek uzme za vodilju krepost, Pa će nadživjeti on pogrebne lomače plam. (P. Lučin).

Brojni su mu prijatelji posvetili posmrtno latinske stihove, tako osim Frane Božićevića Natalisa, Franjo i Jerolim Martinčić, Nikola i Antun Alberti, Jerolim Papalić, Donat Paskvalić, od kojih navodimo u hrvatskom prijevodu (N. Šopa) i posljednjega:

Jaoh, o tko li sad ne bi se u grudi lupao bolan, Oštrim noktima svoj vlastiti razdiro lik: Umro je on, koji nigda za navijeke umrijeti neće, Marulić, kojega duh velik do zvijezda je znan. Turobno nad njim je mrtvim zacvilio parnaski lovor, Sputo Apolon je bog lire si zlaćane zvuk. Ipak on živjet će trajno i živjet dulje no dugih Vjekova beskrajni niz, vječni što niže ih um. Desno: Nadgrobna ploča Marka Marulića u crkvi Sv. Frane na obali 152

Pjesnikov se grob nalazi u zapadnom dijelu crkve Sv Frane na obali, na sjeveroistočnoj strani kapele Sv. Sebastijana. Tu je ucrtan i na tlocrtu crkve i samostana Petra Kurira iz 1764. godine. Kada je 1902. crkva popločavana cementnim pločama, otvoren je grob u prisustnosti Vicka Milića i don Frane Bulića. U njemu su nađene kosti Marka Marulića i Starost i smrt


još jednoga muškarca. Nadgrobna ploča je nakon toga postavljena

uspravno

uz

sjeverni crkveni zid, gdje se i danas nalazi. Na njoj jedan dječarac drži lovorov vijenac, u kojemu je grb Marulićev: krilo s lavom. Dva putta u donjem dijelu ploče podržavaju odmotani svitak s latinskim natpisom, što ga je sastavio pjesnikov pranećak Aleksandar, koji je popravio grobnicu i dao načiniti ovu novu

nadgrobnu

ploču.

Latinski natpis glasi (u prijevodu B. Lučina): Prastricu Marku Maruliću, čuvenu po čestitosti života, plemenitosti i učenosti, i ocu istog imena, vrlo zaslužnom, Aleksandar Marulić i braća spomenik obnoviše. Renesansna drugih

članova

grobnica obitelji

Marulića nalazi se danas u slikovitome klaustru samostana na Poljudu (nekada također u crkvi), dok se grobnica njihovih kasnijih nasljednih Marolija nalazi u crkvi Sv. Filipa. Starost i smrt

153


P

Posmrtna slava I zaista, Marko Marulić nikada nije posve umro. Živio je u usmenoj i pismenoj tradiciji građana Splita, koji su se njime uvijek ponosili; živio je u svome narodu, postavši glavni kamen temeljac hrvatske književnosti; živio je u svojim djelima i u čitavoj kulturnoj Europi. Najteži udarac Marulićevu djelu zadala je kuga koja je tri godine nakon njegove smrti, 1527., poharala Split. Prema izvještaju splitskoga kneza L. Bollanija mletačkom duždu, ta je strašna kuga pomorila 6.000 stanovnika Splita i predgrađa, a u borbi s njom spaljeno je više od 250 kuća. Ne samo, dakle, da je preko dvije trećine Splićana umrlo, već je u općem rasulu grada i u požarima stradala većina umjetničkih i književnih djela prethodnih razdoblja. Stoga mnoga djela Marka Marulića i njegova splitskog književnog kruga, koja poznajemo po naslovima, nemamo sačuvana. Pa i kasnije nedaće, ratovi s Turcima, ponovne kuge i požari, uništavali su Marulićeva rukopisna djela. Tako učeni Splićanin druge polovine osamnaestoga stoljeća dr. Julije Bajamonti veli da su u požaru njegove kuće stradala i mnoga djela Marka Marulića, koja je imao u obiteljskoj knjižnici. Ali pojavljuju se, od vremena do vremena, Marulićevi rukopisi u svim dijelovima Europe, od Italije do Engleske, zahvaljujući činjenici da je splitski pjesnik pripadao čitavom tada kulturnom svijetu. I tako Marulićeva slava ne gasne, dapače, postaje sve veća.

Marko Marul, oni komu se svi čude, Koga glas svud zvoni i cvate od svude

pjevao je Petar Hektorović u Ribanju. Njegovoj znanosti su se odužili i njega su hvalili svi hrvatski pjesnici, 154

Posmrtna slava


sve do Vladimira Nazora, Tina Ujevića, Ante Cettinea, Tonča Petrasova Marovića i onih koji i danas stvaraju. Jer Marulić je postao simbol, ali, srećom, ipak ostao veliki i uvijek suvremeni pjesnik. On čak i danas može nadahnjivati stvaranje novih djela, upućivati na nova putovanja, kako je u Marulićevoj čakavštini Tin Ujević završio svoj sonet Oproštaj, ispisan na postolju Meštrovićeva spomenika:

Zbogom o Marule! Pojti ćemo, poni, žaju imimo velu sunčenoga neba; korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!

Ili u današnjoj jezičnoj obradi: Zbogom, o Marule! Poći ćemo, jer silno žeđamo za sunčanim nebom; naš stijeg leprša: odlazimo, o mi, buntovnici!

Marul i njegov zvonik 500 godina poslije Posmrtna slava

155


Korištena literatura Giuseppe Antonio Constantini: Lettere critiche... II. Venezia 1748. Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića. Zagreb 1874. Marko Marulić: Judita. (Uvod P. Kasandrić). Zagreb 1901. Marko Marulić: Judita. Zagreb 1950. Libar Marca Marula Splichianina... Zagreb 1950. Zbornik Marka Marulića. Zagreb 1950. Katalog izložbe... Marka Marulića. Split 1950. Duško Kečkemet: Jedna tragična avantura Marka Marulića. (Crteži: P. Zrinski). Slobodna Dalmacija, Split, 29.-31. III, 2.-4. IV 1956. Grga Novak: Povijest Splita II, Split 1961. Marko Marulić: Judita. Zagreb 1968. Cvito Fisković: Prilog životopisu Marka Marulića Pečenića. U: C. Fisković: Baština starih hrvatskih pisaca. Split 1971., str. 91-130. Duško Kečkemet: Marko Marulić Splićanin. U povodu 450-te obljetnice prvog izdanja "Judite". Slobodna Dalmacija, Split, 4. XII. 1971., str. 3. Marko Marulić: Plavca nova. (T. Maroević, M. Tomasović). Split 1971. Duško Kečkemet: Život Marka Marulića Splićanina. I-XI. Nedjeljna Dalmacija, Split, 1., 8., 15., 22. XII 1974., 5., 12., 19., 26. I.; 2., 9., 16. II 1975. Duško Kečkemet: Život Marka Marulića Splićanina. Bolest i smrt. (Pretisak). Novo doba, Sydney, 18.-24. III 1975., str. 12. Duško Kečkemet: Život Marka Marulića Splićanina. Split 1975. Duško Kečkemet: Poljički Papalići i njihov doprinos gradu Splitu. Poljički zbornik III, Split 1978., str. 169-192. Cvito Fisković: Marko Marul Pečenić i njegov likovni krug. U: C. Fisković: Eseji. Split 1982., sr. 403-455. Cvito Fisković: O Marulićevu slikanju. Prilozi povijesti umjetnosti u 156

Korištena literatura


Dalmaciji, 26, Split 1986.-1987., str. 393-424. Duško Kečkemet: Juraj Dalmatinac i gotička arhitektura u Splitu. Split 1988. Duško Kečkemet: Marko Marulić i Petar Hektorović u Nečujmu. U: Otok Šolta. Zagreb 1990., str. 247-248. Duško Kečkemet: Marko Marulić i njegovo doba. (Katalog izložbe). Split 1991. Mirko Tomasović: Marko Marulić Marul. Zagreb - Split 1999. Marko Marulić: Glasgowski stihovi. Zagreb 1999. Mirko Tomasović: Dujam Balistrilić, jedini Marulićev mecena. Kulturna baština, 31, Split 2002., str. 99-107. Duško Kečkemet: Prošlost Splita. Marko Marulić i Splitski humanistički krug. Split 2002., str. 70-85. Frane Božićević: Život Marka Marulića. Split 2007.

Korištena literatura

157


Sadržaj

158

Predgovor

5

Uvod

9

Političke prilike Marulićeva doba

13

Stanovništvo Splita u Marulićevo doba

18

Ekonomske prilike Splita

21

Ime pjesnikovo

24

Dom, obiteljski grb i posjedi Marulićevih u Splitu i okolici

27

Preci i roditelji Marka Marulića

35

Djetinjstvo u Splitu

38

Nauci u Splitu i Padovi

43

Kobna mladenačka pustolovina

49

Političke prilike i turska opasnost u Marulićevo doba

62

Braća i sestre

76

Split Marulićeva doba

83

Marulićev prijateljski i književni krug

95

Slikar i kipar Marko Marulić

112

Marko Marulić u Nečujmu na Šolti

123

Marko Marulić arheolog

133

O liku Marka Marulića

137

Djela Marka Marulića

139

O humanizmu i misticizmu Marka Marulića

146

Starost i smrt

149

Posmrtna slava

154

Korištena literatura

156

Sadržaj

158

Sadržaj




Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.